Apropo sinoćnjeg događaja u Stocu, teško se ne zapitati: u kakvom to društvu živimo, gdje su zločinci proglašeni herojima, a zastave paradržavnih projekata simbol ponosa? Gdje su djeca učena da mašu simbolima razaranja, a ne izgradnje, i gdje se umjesto univerzalnih vrijednosti slave mitovi natopljeni krvlju vlastitih komšija?
Jer nije ovdje riječ samo o sportskom okupljanju ili bezazlenom izražavanju identiteta. Ovdje se svjesno i uporno izvrću činjenice: pravosnažno osuđeni ratni zločinci tretiraju se kao narodni junaci, a njihova ikonografija – kao svetinja.
Ako je suditi po toj „kulturno-sportskoj manifestaciji“ u Stocu, naši susjedi očito grabe krupnim koracima prema evropskim vrijednostima — naravno, ako pod tim podrazumijevamo srednjovjekovni revanšizam, nacionalnu romantiku s elementima ratne nostalgije i selektivno pamćenje historije.
Grupa mladih ljudi, koji bi trebali nositi evropsku budućnost, ponosno maše zastavom paradržavne tvorevine čiji su politički i vojni čelnici pravosnažno osuđeni za ratne zločine. Dakle, da ne bude zabune: ovo nije folklor, ovo je javno i otvoreno veličanje ratnog zločina. A to, da budemo jasni, ne piše ni u jednom poglavlju o pristupanju Evropskoj uniji.
I tu dolazimo do pravog pitanja: Znaju li ti mladi uopće šta slave? Ili im je, kao što je često slučaj, istorija servirana uz nedjeljni ručak, s dodatkom laži i izostavljenih činjenica? Djeca uče od roditelja, a roditelji od politike – i tako se već trideset godina prenosi mit o herojstvu tamo gdje je presuđen zločin, o žrtvama među agresorima, a zaboravljaju stvarne patnje i logori nad civilima.
To nije obrazovanje. To je indoktrinacija s elementima historijske amnezije. Jer nije problem što oni ne znaju – problem je što ih niko ne želi naučiti istinu.
I neće biti lako kad se ta istina jednog dana probije kroz buku zastava, urlika i navijanja. Kad shvate da su slavili ljude čija su imena uklesana ne u spomenike, nego u presude za silovanja, progone i sistemsko uništavanje svega što nije „njihovo“. Biće to bolno buđenje. Jer kad se mitovi sruše, ostaje praznina – a praznina ne zna graditi mostove.
Ili, kako bi rekli stariji – teško onom ko istinu spozna tek kad mu zastava padne iz ruke.
(Glasstoca.ba)
