Puno mojih prijatelja koji imaju pse doživljavaju svoje ljubimce kao neku vrstu “krznene djece”. To se većini onih koji nemaju pse može učiniti čudnim, pa čak ih i iritirati, ali nauka je otkrila da su psi “provalili” način na koji naš hormonalni sistem reaguje na djecu i da to uspješno koriste u svojim interakcijama sa ljudskom vrstom.
Znate ono kada vam vaše ljubimac uputi sladak, tužan “kokeršpanijelski” pogled i vi se istopite od sreće i pitate ga: “Ko diro?”
E, pa to krzneni bezobraznici rade namjerno i vrlo svjesno, izgleda. Zapravo, psi kada nas neodoljivo gledaju, aktiviraju se iste one hormonske reakcije koje ljudi imaju u odnosu prema vlastitoj djeci. Psi svojim dražesnim pogledom aktiviraju lučenje oksitocina, neurotransmitera koji uslovljava vezivanje majke i djeteta, ali je upleten i u stvaranje ljubavi i odananosti između partnera u vezi. To je neurotransmiter koji nas tjera da se dodirujemo, mazimo i učvrstimo vezu, ali i da budemo altruistični, požrtvovani i da se brinemo o drugima.
Ipak, ono što biologija ponašanja govori jeste da je pogled “oči u oči” izraz neprijateljstva u životinjskom svijetu. Kako onda pas tu razmjenu pogleda tumači kao našu ljubav i brigu i dobiva od nas upravo ljubav i brigu?
Grupa japanskih naučnika koji proučavaju ponašanje životinja, na čelu dr Takefumi Kikusui sa Azabu University u Sagamihari, objavila je interesantan rad uticaju psećih pogleda na ljude. Rad je objavljen 17. aprila ove godine u časopisu
Science.
Kada majka gleda dijete, dijete sa majkom uspostavlja odnos oči u oči, što kod majke izaziva povećano lučenje oksitocina, a to je sve više tjera da se emotivno veže za dijete. Oksitocin je molekula onoga što zovemo “majčinski instinkt”. Genijalna evolutivna fora, koja pospješuje opstanak bespomoćnog stvorenja.
Gospodin Kikusui, i sam psetoljubac i vlasnik psa preko 15 godina, nagovorio je 30 svojih prijatelja koji imaju pse da pristanu na mali eksperiment. Također, našao je i nekoliko onih koji imaju vukove za kućne ljubimce jer ga je zanimalo da li su preci pasa imali mehanizam dražesnog gledanja u vlasnike.
Uzajamna razmjena pogleda između vlasnika i ljubimca imala je na biohemijskom nivou duboke posljedice i za jedne i za druge. Kod pasa je u ovom odnosu zabilježen porast lučenja oksitocina za 130% (i mužjaci i ženke), dok je kod vlasnika zabilježena “eksplozija” oksitocina 3X veća nego kada nema razmjene pogleda.
Eksperiment su ponovili i tako što su psima davali sprej koji sadrži molekule oksitocina. Ženke pasa koje su učestvovale u eksperimentu su nakon toga provele više vremena gledajući u vlasnike (studija kaže da su provodile 150% više vremena) dok kod mužjaka nije bilo takvih reakcija. Vukovima koji su učestvovali u istraživanju nije dat sprej jer bi to bilo isuviše opasno.
Studija, kako njeni autori ističu, pokazuje postojanje pozitivne povratne sprege prilikom razmjene pogleda vlasnika i pasa. To znači da što se više gledate sa psom, to više lučite oksitocina, koji vas tjera da se još više gledate i osjećate bliskost sa krznenim prijateljem.
Kod vukova nisu zabilježene ovakve reakcije, što će reći da su psi nekada davno, u procesu domestifikacije i ko-evolucije sa ljudima “hakirali” naš sistem vezivanja sa djecom i “natjerali” nas da se prema njima ponašamo sa puno brige i ljubavi.
Nažalost, još ne svi.
Quantum of Science