DIVLJA ORAŠINA – GOSPODARICA STOLAČKIH RUŠEVINA
Kada nekome kažu da je divlja orašina, to je ironični šaret da je on nepovratno izgubljen, nepopravljivo opičen. Do te mjere da mu ne bi pomoglo i da ga drže u samom pamuku. Tu lijeka nema, zalud tačna dijagnoza, sve zalud.
Tako je i sa mojim Stocem. Svuda gdje ga je divlja orašina opasala, pa ga ujeda i izjeda iznutra. Pa mu potire i zatire uspomene koje su se taložile u skrivenim kutovima iza zamandaljenih avlijskih vrata i iza uzdignutih zidova.
Sjedim u avliji roditeljske kuće. Još je okovana cvijećem. Propinje se to šarenilo uz nešto što na palmu liči, pa se pokušava uhvatiti zida i popeti se njime u visine. Iz susjedne avlije ponovo šiknula divlja orašina. Džabe ju je sjeći. Ona, kao da zna da tu nema nikoga. Ponovo džipa put neba, onako vitka prkosi odozgo šipcima, skoro pa podivljalim, i nečemu što nekada bi dom. Savila se oronula hiža pod teretom godina i pustoši. Preteške su joj postale krovne kamene ploče, pa prijete da taj krhki ostatak nje zauvijek obori na koljena. A nekada davno gledao sam kako Hasaga Sarajlić pokušava ostati uspravan kako ga “držanje tijela” ne bi odalo da je nakvašen. I tako sve dok se ne dovuče do izbe u hajatu te kuće, dok je njegova sestra Fatima šutke sve posmatrala iza prozora, godine, dažd i samoća je ubijaju.
U ništa se pretvorila i kuća strine Sabre. Iznutra sapletena vretena kapine i divlje orašine. Stara dama rodila te majka, kako smo je zvali, sa pendžera je blagosiljala mladost koja je prolazila Uznovićima. Tako je i sa kućama prekoputa Brkine mlinice. Gomila kamenja i smeća iz kojih, poput uzapćenika, grane divlje orašine traže prostora da se probiju kroz nekadašnje otvore na kućama ili uzdignu u visine.
I oko bazena, bivšeg hotela Bregava i onog starog u kojeg se, kasnije, uselila banka.
Skoro svaki dan prođem pokraj zgrade na uglu, na ulasku u ulicu kojom se ide prema novim zgradama. Ni one nisu više nove ali će se tako zvati, valjda, dok ima živih koji ih tako nazvaše. I svaki put kao da čujem majku rahm. Cakana kroz otvoreni prozor. I miris kafe kurisane dedi Paunu. Ili kao da vidim Zizinog oca kako, onako povijen, korača avlijom dok otpuhuje dimove cigare.
A divlja orašina se uvukla duboko u podrum pa se tu zakotila i pručila kroz sve spratove. Izdigla iznad krova pa čeka vjetar da na cestu svojim granama obara kamenja sa razrovanih zidova.
I tako kroz zapuštene sokake, zaboravljene puteljke, ugašena ognjišta, divlja orašina prkosi uspomenama. Al’ uspomene, kao u inat, opstaju. Uspomene na grad kakav pamtimo i na ljude kojih se sjećamo.
Pomenuh da su i ljude karakterisali divljom orašinom. Divlja orašina i raste iz tog sjemena i opstaje. Butum ,svima u inat.
Suad Kika Prndelj
