Vjerovatno će moja generacija za dvadesetak i više godina na nekom budućem Fejsbuku docirati omladini kakva se muzika treba slušati, kako cure ljubiti i kako živjeti. Razumijem potrebu ljudi da najljepšim bojama boje svoju mladost, prijateljstva, ljubavi te da Yugo može biti bolji od Golfa, Linolada od Nutele, Velež od Junajteda… E, tako su i meni uski seoski putevi bolji od širokih cesta.
Bio sam srednjoškolac i nisam imao položen vozački ispit. Međutim, imao sam kolege iz razreda, nekolika Harisa i Armu, koji također nisu imali vozačku, ali su imali auto. Valjalo je smisliti načine kako dobaciti do Dubrava i dubravskih djevojaka, a da pritom izbjegnemo policiju tih proljetnih hercegovačkih večeri.
S Ćuprije ću biciklom pa ga ostavljam na imanje na Krajšini. Tu negdje će sačekati Armo ili Hara pa se nekim starijim autom preko Gorice spuštamo u polje te uskim putevima izbijamo na Boreviće (pismeniji bi napisali: Borojeviće). S Borevića prema Pješivcu i onda dalje u avanture…
Eto, meni su dragi ti uski puteljci na kojima svakog trena možete razbiti auto. Zvjezdano nebo Dubrava mi blještavije od svjetala evropskih prijestolnica, a kamen na livadi udobniji od mjesta na kojem Vi, čitaoče, upravo sjedite.
Sunce nije jače grijalo nekad prije, rijeka nije ljepše tekla, cvijeće nije bilo mirisnije, a ni ruže crvenije, nego ta dva prevaranta – vrijeme i daljina – sve, baš sve, uljepšaju!
Bešir Isaković
