Pričaju mi da sam u izbjeglištvu, u Gnojnicama, vrijeme volio provoditi uz vojnike Armije Republike Bosne i Hercegovine. Jednog od njih sam posebno volio, a on bi često nasmijan govorio: „Niko nema oči kao ti!“ Poginuo je braneći domovinu. Ljepotom. Njegov brat me je, nakon toga, dugo vremena ljubio među oči. Mnogo trica je vojnik naumio pogoditi, mnogo polaganja na obruču završiti, mnogo puta djevojkama izmamiti osmijeh, ali je zaustavljen u snu.
Kada razmišljam o njemu i njegovim drugovima, ne mogu zamisliti da bi zlo mislili. To su momci koji su, čini mi se, ostali željni Bregave, a i Bregava njih. Ostali u čežnji za roditeljskim zagrljajem dok ih roditelji noćima u snovima grle.
Igra djece po sokacima i parkovima je njihova i naša pobjeda, svaki dječiji skok u Bregavu je pobjeda, svaki pogled zaljubljenika sa Starog grada je pobjeda, svaki poljubac mladića i djevojke je pobjeda, svaki udisaj u Stocu je pobjeda, svaki izdisaj je pobjeda…
Ne možeš u borbi za ljubav i dobro poražen biti.
U Stocu smo. Ako i odemo, vraćamo mu se.
Bešir Isaković
