Davno nekada, Stolac se budio i istekom dana išao na počinak po ustaljenom redosljedu “vožnje”.
Znalo se ko će se prvi spustiti niz Uzinoviće, ko će “sljeći” iz gornjih mahala, a ko bunovan doteturati iz Podgrađe i Zagrađe. Koji će se dućan prvi otvoriti, iz koje kafane zamirisati prva kafa.
Glavnom džadom bi se začula trokolica u kojoj je Hilmo Bakica dovozio jutarnju štampu, cigare i razne drangulije u kioske nadžidžane u centru varoši.
Taj dobroćudni covjek bješe dobra duša stolačka. Jedino čega se bojao bio je poziv u vojsku. Na stolačkom stadionu kurisaše razglas sa koga se čulo Radio Sarajevo. Između dva poluvremena sa razglasa se začuo glas, “Prekidamo emisiju i pozivamo Hilmu Bakicu da se hitno javi Bokanu u vojni odsjek radi odlaska u vojsku”.
“Bježmo ,bježmo povika isprepadani Bakica pa razguli bosonog kroz oštru sjekavicu.
Stolački stadion bio je polugola ledina. Suha i tvrda puna trave što smo je zvali sjekavica. Ako bi narasla pružile bi se njene oštre bodlje po zemlji i znale bolno ubosti. Eh kako je bilo milina igrati utakmice na pravim travnatim stadionima. U Čapljini, Metkoviću, Trebinju, širom Bosne…..
I bi tako sve dok stolački carobnjak Ale Humackic nije uzeo stvar u svoje ruke.
Pokušalo se zasijavanjem ali uzalud. Onda Ale obeća, mnogi ga s nevjericom saslušaše. I bi kako i obeća. Sjatiše se mašine, iskopaše kanali, poloziše cijevi za drenazu, one za navodnjavanje, i kad se poslagaše buseni trave načini se divan teren. Ko tepsija, znali smo reći.
Vrtio se taj životni ringišpil po nekom čudnom, uobičajenom redoslijedu. Prepun seretskih poganluka i radosti. I svaki komad tih životnih kliktaja uzimali smo i davali na komade, da ih uvijek ima i za svakog bude.
Uvijek se znalo gdje ćes naići na kenčijanje, gdje landohaniti, a gdje naletiti na “runjav nos” i dobiti degenek.
Baksuzi su se uvijek dovijali kako kakvim pasjalucima ubiti dosadu.
Avdi Trklji ubaciše petardu u džep kaputa dok je prolazio pokraj parka kraj osnovne škole. Kad je petarda eksplodirala ukide se čovjek. Na tren je izgledalo da će ga srce strefiti.
I, sve je to, nekako, bilo uobičajeno isto. Vremena su prolazila, a ta jednoličnost je uporno istrajavala.
Jer ovdje “od iste bolesti svi smo pelcovani”
Odkad postoji ova mala pitomina bilo je stotine razloga da se dignu ruke od nje. Jednostavno razguliš. Bilo kuda. Pljuneš u dlan, udariš prstom, pa gdje ode. Umoran od istrajavanja u posebnosti života u njoj. I uvijek je jedan jedini bio jači od svih ostalih da se odustane od svake nakane da se to sidro pripadanja ikada digne iz dubina stolačke kotline. Uprkos ruševinama oko nas i u nama, a zove se ljubav.
Suad Kika Prndelj
