Postoje pjesme koje se ne čitaju samo očima, već srcem. Takva je i pjesma “Cio dan nisam se sjetio Boga” jednog od najvećih bosanskohercegovačkih književnika, pjesnika i scenarista, Abdulaha Sidrana.
Sidran je ovu pjesmu napisao 6. jula 1997. godine u Parizu, u periodu kada je, nakon ratnih stradanja u Bosni i Hercegovini, živio izvan domovine. Uvrštena je u zbirku “Ponoć u Parizu – Sarajevska zbirka”, nastalu iz dubokog ličnog preispitivanja, ratnog iskustva, egzila i čežnje za Sarajevom.
U nekoliko naizgled jednostavnih stihova Sidran otvara veliko pitanje ljudske prirode – kako je moguće da čovjek, nakon što preživi vlastiti “džehennem”, toliko brzo zaboravi Onoga kome je u najtežim trenucima svakodnevno upućivao molitve i zahvalnost. Pjesma nije samo ispovijest jednog čovjeka, nego univerzalna opomena svakome od nas da nas svakodnevne obaveze, brige i prolazne stvari lako udalje od zahvalnosti, vjere i sjećanja na Boga.
I gotovo tri decenije nakon nastanka, ova Sidranova pjesma ostaje jednako snažna i aktuelna, podsjećajući da najveća borba često nije ona protiv vanjskih okolnosti, nego protiv zaborava koji se neprimjetno uvuče u čovjekovu dušu.
U nastavku donosimo jednu od najdirljivijih pjesama Abdulaha Sidrana – “Cio dan nisam se sjetio Boga”:
Cio dan
nisam se sjetio Boga.
Kako duša
tako lako zaboravlja pako
kroz koji je prolazila –
ne skidajuć s usana Njegovo Ime?
Hiljadu i tristo nepomičnih dana,
i još toliko mrtvih noćiju,
kome je, nego Njemu, izricala Hvalu,
što je živa, i korača, po onom džehennemu?
Je l Njegova, ili šejtanova, ova mrena
što je pala, preko jada, preko uspomena?
Od kakve je građe sačinjena?
Krupni poslovi, kobajagi?
Važna pitanja, dugi dogovori?
Opasne i teške, pravne finese?
Oprez, ko na noćnoj straži?
Teturanja, u tuđim jezicima?
Ova, od sjedenja, utrnula noga?
Cio dan
umalo da prođe
a ja se nisam sjetio Boga.
Pariz, 06.07.1997.
Ponoć u Parizu
Sarajevska zbirka
Abdulah Sidran
