Neko mi može prigovoriti što brkam dvije rijeke, da Neretva i Trebišnjica nemaju nikakve veze, ali imaju, imaju itekako. Obje imaju čarobnu modru boju gustoga hercegovačkog neba.
Kad god me u mome životu i priključenjima u mojim putovanjima i lutanjima po bijelom svijetu dobrina neka donese na ćupriju, na neki most, ne mogu da se ne sjetim Andrića i njegovih misli o mostovima.
Tako i danas u ovom času, u ovo pozno sunčano jutro rujna, u gradu Trebinju na modroj rijeci Trebišnjici, na hairli rijeci, kako je od pamtivijeka zove čeljad ovog kraja, na Arslanagića mostu, mislim na riječi Ive Andrića:
“Gledam sa strane, njegov beo i smelo izvijeni luk je izgledao uvek izdvojen i sam, i iznenađivao putnika kao neobična misao, zalutala i uhvaćena u kršu i divljini.”
Ruski imperatorski diplomata, konzul i carski uhoda Aleksandar Gilferding na svome putu po Hercegovini, proputovao je prije više od stotinu godina kroz Trebinje, napio se hladne Trebišnjice i u svoj tefter u bisagama ovako zapisao:
Trebinje ili trebinjska tvrđava obuhvata svega 50 polurazrušenih kuća čiji kamen kao dopuna svojom sivom bojom daje ovim kućama naročito tužan izgled. Grad opasuje razrušen bedem, šanac ili hendek. Ulice su tako uske da liče na avlije.
Van gradskih bedema smještena je čarsija sa oko 70 prljavih dućana. Na ulasku u grad dočekao ga je trebinjski mudir hadžibeg Resulbegović na divnom arapskom hatu praćen mnogobrojnom svitom.
Vratio sam u bisage stari Gilferdingov tefter. Nekad bilo, sad se spominjalo.
Ko zna koliko je godina, hiljada godina tekla ovim poljima, ovim kanjonima, koje je sama pravila dok neki rimski vojskovođa ili legionar ili sijedi senator ili obični baštovan ne izgovori riječ Narona. Narona, Nerena, Neretva.
