Možda je to nostalgija i vraćanje u sigurnost svog djetinjstva, ali često mislim o životima naših starih. Dedo koji uzgaja voćke i svetkuje tu biljku naše sreće i nesreće – duhan, nena koja peče hljeb u šporetu na drva te kuća gdje se miješaju lijepi mirisi i gdje je više ljubavi prema unucima nego svojoj djeci, nešto je što mnoge vraća u djetinjstvo. Arhetip tog starog čovjeka što vrijedno radi, kada odmara puši škiju, povremeno popije čašicu rakije i ima svoje mjesto u kući, koje ostaje njegovo i kada ga ne bude, je moj dedo Jusuf – Hadže.
Sjetim ga se često. U mojoj sobi je dugo stajala slika na kojoj ga grlim. Stariji ljudi danas sve češće koriste pametne telefone, oblače odijela i mirišu mirisima iz tržnih centara – i to je lijepo! Samo, od kutija u mene dedo nije imao ovu pametnu, nego kutiju za duhan, sivu i svoju. To je, između ostalog, odraz teškog života, ali naši stari su imali svoje stvari, svoje pape, pantole, košulje, džempere, satove… i kutije za duhan. Možda bih ja mogao sa stola zabunom uzeti tuđi mobitel, ali moj dedo teško da bi zamijenio svoju kutiju sa tuđom.
Kao da neki ljudi znaju imati stvari, a neke ljude stvari imaju.
