Život me lomi
Kao travku
Precijenio sam
Poskokovu ćud
Pomogle su mi oči
One prepoznaju
Raspukla račvišta
Gdje stradava uljez ljut
Zavičaj ne mogu ubiti
Kad se duboko
Ispod čela uvuče
Nisam dovoljno jak da te oplakujem voljeni grade. Sanjari te traže zapaljenom buktinjom što ih vodi u tvoje raskošne mahale i avlije pune proljetnog cvijeća. Nastojim da potisnem svoje snove ustranu, da ih kao siročad u kosmos šaljem.
Sve se opire, sve se uznemirilo. I one kule što su se izdigle iznad grada kao da se pokreću. Otvaraju se kapije Starog grada.
Škripi točak historije. Čuje se ezan sa Veli-dedine džamije. Rastvara se utroba zaraslih ognjišta. Šehidi se podižu iz svojih tajnovitih odaja, iz svojih hladnih postelja. Svi hoće da slijede svoje srce, svi hoće u zavičaj. Svi hoće u svoj Stolac.
Mi čekamo povratak. Čekamo da se stišaju satanske igre na koje smo se davno navikli. Ljeto je odavno zakoračilo u naša iznemogla tijela.
Svi priželjkujemo miris vode. Svi bi u Zeleni vir, Kreševac, Kukavac, kraj Inat ćuprije, na Benat, u Kupalje. Svi se bojimo jeseni i mirisa zapaljenih kuća.
Muhamed Elezović
