Šetnica. Mahala ili, pak, nešto drugo?
Tek, pružila se na sunčanoj strani brda na kojem je Stari grad. U samom njegovom dnu. Ispod litica zaraslih u nešto nalik kaktusima. Punim rijetkih, a oštrih bodlji. I onih mnogobrojnih, sitnih što izbijaju iz mesnatog ploda. Ko upane u njih, ne može ih se kutarisati za dug vakat. Oko tih škrtih kamenih živaca ljudi su otimali pokoji kvadrat zemlje. Pravili malene bašte da posiju i posade štogod od povrća.
I ništa tu vise nije bilo do pokoja košćela i poneki šipak. A njih više bilo divljih nego pitomih. Ponegdje crna ili bijela murva čijim su plodovima tepali kad bi ih ubacivali u usta. ”U kućicu medena”, odjekivalo bi brdom.
Dužinom podnožja brda, ispod razbacanih kuća, dugi put. Vele da je to nekada davno bilo šetaliste oficirskih gospođa pa otud i ime te mahale.
S glavne džade do nje se dolazilo dvjema strmim ulicama. Na njenim ishodištima bile su česme. Stari austrougarski, predivni primjerci od livenog željeza. U samoj Šetnici, ispod puta, nalazila se jedna malena česma. Na njoj je vrlo rijetko bilo vode. Obično noću kad je bio veći pritisak pa se voda mogla uspeti i do tih visina.
Moji potiču iz te mahale. Ispod puta bijaše kuća u kojoj stanovahu dva brata. Dvije familije brojale su vise od petnaest duša. Kasnije, razmilila se djeca. Ostali dedo i nena. Poslije, nakon dedine smrti, samo nena.
Ispred avlijske kapije Talijani u Drugom svjetskom ratu imali bunker. Nena bila pričljiva, dobroćudna i iskrena žena. Dedo bi uvijek govorio da ga je straše neninog jezika već Talijana.
Odlazio sam tamo skoro svaki dan po mlijeko. Nena imala kravu Šarulju čijim mlijekom smo se mi, djeca, podizali. Nosio bih nekoliko boca u onom pletenom plastičnom cekeru čije drške su se bolno urezivale u moja ramena. Prije toga bih joj s česama donio vode, a ona bi mi tutnula u džep gvozdenih para. Otišao bih u prodavnicu pod brijestom, da mi trgovac namaze kajmaka na komad štruce. Na pitanje koliko to košta, trgovac bi pogledao u moje otvorene šake i odgovorio: “Taman toliko” . I svaki put cijena je bila “taman toliko”.
Često bih išao u Šetnicu preko Starog grada. Spustio se na pola brda i naložio vatru s prijateljima. Uzeo od nene nekolike krompire pa ih ubacio u žar. Hladili bi ih puhajuci u pocrnjele ”pole” i prebacujući iz jedne ruke u drugu. Sunčali se na suncu koje nigdje tako dugo nije grijalo kao na tom izloženom brdu. U džepu sam imao uvijek šaku dugmadi otrgnutih s odjevnih predmeta i šlifera. Ako bude mušterija da se odigra koja puca.
Majka se uvijek ibretila kako joj lahko dugmad otpadaju s odjeće i šlifera. Pričvršćivala ih je roncajuci. U hladnim danima sjedio bih u prozoru kraj fijakera -peći i gledao utakmicu na igralištu ili vinograde pod Mačkovcem. U povratku se moralo kroz Adu. Stolački Sibir. Posebno je Adom bilo teško prolaziti u zimskom periodu kad bi sve zaledilo. Klizao bih se usput. Led bi okovavao česmu u Adi propinjući se uz njeno željezno tijelo.
Stara hiža ostala prazna. Umorila se. Granata je pogodila u prošlom ratu. Poklekla. Jednog dana zadrhtala, zatutnjala i urušila se. Rijetki su još živi sto u njoj ponikoše. Ali, četvrta generacija slijedi njihove korake. Ja i sada ko da gledam moju nenu naslonjenu na verandu, s ogromnom cigarinom koja joj visi preko usana, kako se osmjehuje.
Dok joj ko dva ugarka iskre malene oči jer dolazi neko od nas unuka. Dok se muzika čuje. Tu negdje iz blizine.
Iz mahale okupane suncem.
Suad Kika Prndelj