Ako postoji razlog zašto bi neko Hercegovinu poredio s Kalifornijom, onda bi se on morao nalaziti na Dubravskoj visoravni. Vjerovatno je to najbogatiji naš poljoprivredni kraj, prostor koji sam može hraniti polovinu države i jedini hercegovački krajolik bez kamenitih brda. Plodna zemlja, izuzetno vrijedni ljudi, idealna klima…
Idiličnim fotografijama koje možete snimiti vozeći se od Mostara prema Stocu i Čapljini preko Gubavice i Domanovića u kasna proljeća ili rane jeseni, nema ravnih. Zeleni brežuljci i plodne njive s vatrometom boja, a sve ispod plavog neba, nešto je što jednostavno morate doživjeti.
Šire shvaćeno i administrativnim riječima definisano, Dubravska visoravan je krška visoravan omeđena kanjonom Neretve sa zapada, rijekama Bunom i Bunicom sa sjevera, planinom Sniježnicom s istoka te kanjonom Bregave s juga. Administrativno je podijeljena između tri općine: Mostar, Stolac i Čapljina.
“Hercegovina, Dubravska visoravan, sunce, svjetlost. Puca pogled preko Dubrava ravnih, sela leže putem povezana, a okolo oranice, voćnjaci, vinogradi, bašte, žitna polja. Vijekovima ovdje ljudi kopaju plodnu zemlju, kamen lome stvarajući novi život, bore se, hrvu s nedaćama, ali se ne predaju, opstaju”, napisao je u jednom predgovoru Mustafa Trbonja, jedan od osnivača KUD “Kolo Dubravsko”, najvažnije i jedine kulturne organizacije koja i danas djeluje u Dubravama.
Bivolje Brdo jedno od najranijih naselja u Hercegovini
O prelijepom i bogatom dubravskom kraju pričamo s Mustafom, velikim zaljubljenikom u kulturnu baštinu, a posebno u svoj rodni kraj. Priča nam kako Dubrave obuhvataju dvadesetak sela, a to su: Domanovići, Bivolje Brdo, Aladinići, Crnići, Opličići, Lokve, Riječice… Prostor koji je nekad nastanjivalo skoro dvadeset hiljada ljudi.
“Ovdje se oduvijek živjelo, samo u Dubravama imaju četiri veća lokaliteta stećaka, a Bivolje Brdo kao naseljeno mjesto spominje se čak 1190. godine, dosta prije Počitelja, a da ne kažem današnjih hercegovačkih centara i središta općina”, priča Trbonja, logično navodeći da su ljudi prvo krenuli naseljavati najplodnije krajeve. Ima i teza da je baš na Dubravama Gaj Julije Cezar kazao ono čuveno “veni, vidi, vici”, ali to pripisujemo hercegovačkoj megalomaniji.
Dubrave su prebogati poljoprivredni kraj, od vrsta nije uspijevalo samo ono što se nije sadilo. Pamuk, kikiriki, mnoge vrste za koje mnogi i ne vjeruju da su ikad kod nas bile aktivne – u Dubravama su uspijevale. Sadio se najviše duhan, kasnije breskve.
“Nekad se najviše sadio duhan, kasnije se preko Osmana Pirije i ”Hepoka” koji je bio vrlo aktivan tih godina krenulo saditi breskve. Svako je imao bresaka, od pedeset do pet stotina stabala, neko i više. Ljudi su od breskve živjeli dobro, prodavala se od Ljubljane do Beograda, najviše u Sarajevu, širom po Bosni. Sjećam se predvečerja kad je samo iz Opličića znalo krenuti petnaest do dvadeset punih kamiona robe, od bresaka, bostana, paradajza, paprika, svega”, priča nam nostalgično Trbonja.
Mustafa kaže da je 1992. godine kao neko predskazanje bila najplodnija koje se Dubravci sjećaju.
“Već je rat bio krenuo, ta godina je rodila ko nikad do tada. Da je to neko sabrao mogla se prehraniti bar polovina Bosne i Hercegovine. Nije bilo kuće koja nije proizvela od dvije do dvadeset tona krompira. Isto kao da je to bio svojevrstan ‘išaret’, da dolaze teška vremena. Rodilo grožđe, paprike…, a sve kasnije đavo odnio”, prisjeća se sagovornik vremena kad je Dubravcima poljoprivreda pala u drugi plan.
Nekad pune života
Dubrave su nekad bile pune života, kad je naš sagovornik krenuo u prvi razred osnovne škole na Bivolju Brdu je bilo 36 prvačića. Ove godine istu tu školu upisalo je možda jedno ili dvoje najmlađih đaka. U osnovnu školu na Domanovićima nekad je bilo upisanih 1.200 učenika, što je danas rijetkost i za naše škole po gradovima.
“Na Domanovićima je bilo kino prije nego u Čapljini, sjećam se kako smo šezdesetih godina gledali ‘Adios gringo’ s Giulianom Gemmom. Ja sam imao sedam osam godina, petobanku koštala ulaznica. Kasnije je kinooprema otišla u Čapljinu, tako je nestalo i kina”, sjeća se Mustafa Trbonja kako je nekad, za razliku od danas, bio sadržajan život u rodnom kraju.
Danas su dubravska sela pustija nego ikad, mnogi su otišli hiljadama kilometara daleko od porodičnog ognjišta, neki su tu bliže u Mostaru ili Čapljini, ali ne bave se zemljom. Ono što je nekad bilo nezamislivo, da postoji makar pola dunuma zemlje koja se ne obrađuje, danas se često može vidjeti.
Ipak, značajan broj i danas od zemlje živi, teže nego ikad, ali ipak uspijevaju, usmjereni na pijacu u Čapljini. Mnogi su se prebacili na smilje, pa sada sabiraju gubitke. Neki sade jagode, previše se svaštari…Nedostaje sistemskog pristupa i strategije, planske sadnje i mogućnosti sigurnog otkupa uroda s najplodnije zemlje.
Koridor 5C će preći preko plodnih polja
Preko Dubravske visoravni, sigurno jednog od najplodnijih i najljepših prostora u našoj zemlji trebao bi proći u Koridor 5C, a na samom Bivoljem Brdu izgrađena velika petlja. Autoput je projekat od državnog značaja, a poljoprivreda i život ljudi na selu kod nas nikad nije bila posebno bitna, znaju tužnu istinu Dubravci, svjesni vrijednosti svog jedinstvenog i bogatog kraja.
Sintagmu “Hercegovina – Kalifornija” osmislio je vjerovatno veliki vizionar i jedan od najzaslužnijih ljudi za razvoj Hercegovine, prvi direktor poljoprivrednog giganta ”Hepoka”, Osman Pirija. Sumnjamo da mu je to igdje drugo moglo pasti na um nego u Dubravama, negdje između Lokava i Opličića, možda oko Aladinića, jer jedino tu Hercegovina zaista i podsjeća na Kaliforniju.
Izvor: Priče kroz Mostar i Hercegovinu