Nizu rijetkih pisanih izvora o prošlosti Čapljine pripadaju i dva sjećanja o „malom mjestancetu“ u „Bošnjaku“ iz 1903. godine.
„Ne bih vam umio reći, koje se je mjesto u našoj domovini, tako brzo podiglo, kao naša Čapljina. Čovjek, koji je pred dvadeset godina otišo odavle, da sada dođe – divio bi se, čudio bi se i ne bi se mogao načuditi kako da ta, nekada mala Čapljina, dođe na ovaj stepen. Željeznice vrište i prolaze tamo – ovamo. Sve ti se čini kao da te slobode povicima: Nikada se ne boj’te gladi i nikakve potrebe one zemlje, kuda mi prolazimo. Najedanput sustaju, pa stanu, a bijedna fukara im otvara vrata i vadi iz utrobe spasonosne čuvale. Tuđe se iskrcava brašno, kahva, šečer, pirinač, a drugi naši proizvodi ukrcavaju. Eto, vidite kako prenoseći raznu robu naša fukara zasluži potrebnu obskrbu, te tim osigura opstanak svoje čeljadi.”
„Sjećam se prvo deset-petnaest godina, prolazeći iz našeg šeher Mostara preko Metkovića k sinjemu moru, stare slike ovog malog mjestanca Čapljine. Selo, sa nekoliko aginskih krovova, dvije kule i težačkih slamara, zbijeno u golom kršu budžaka „gabeoske luke“, kako ovdje narod nazivlje ovo gabeosko polje.
Pod selom, čitavim poljem, bijaše silno blato. Kakva je, nije tu još gamad i nečistoća gnijezdila? Okuženi zrak, otrovan nečistoćom, rađaše ljutu groznicu, koja je dan na dan, jadni narod hvatala, s noga obarala, držeći tako na mjesece.
Kada se ono neke godine vidila prilika željeznice preko Hercegovine već se počeše ovi krajevi uzduž Neretve ljepšim ruhom kititi. Odvodiše se močvare, posuše se pijeskom kuda je željeznička pruga, a digoše uprav pred same čapljinske domove, krasne zgrade željezničke. Gabeosko tlo, prilika je ne samo za razne vrste žita, nego i za duhan (danas već prokušano za pamuk i opijum), gdje se je odavno sadio.“
Prema novinskim vijestima, prvi radovi na izgradnji dionice željezničke pruge uskog kolosjeka (0,76 m) od kopnene luke u Metkoviću do Čapljine u dužini od 42,4 km počeli su u septembru 1884. godine i završeni su u junu 1885. godine. Izgradnja je trajala oko deset mjeseci u izvođenju preduzeća Karla V. Schwarz-a iz Beča. Promet na pruzi povjeren je, prema odluci Zemaljske vlade, posebnoj upravi u Mostaru.
Pruga je puštena je u promet 13. juna 1885. godine, a koji dan kasnije objavljen je vozni red mješovitih vozova sa otpremanjem osoba i pošte.
Ujutro, 13. juna 1885. godine sa mostarske stanice, uz klicanje caru Kralju Josipu I, krenuo je voz iz Mostara na svoje prvo putovanje u Metković.
U vozu su bili najviši državni dužnostnici zajednički ministar finansija: Kallay – poglavar zemlje, baron Appel i građ. doglavnik baron Nikolić, zatim zastupnici raznih vjerozakona, pravoslavni mitropolit i katolički biskup, načelnici gradova Sarajeva i Mostara, narodne deputacije, mnogi činovnici, oficiri, odlični strani gosti iz Monarhije i dopisnici raznih listova.
Stanica je bila okićena zelenilom i šipkom, puna naroda da isprati prvi voz naše željeznice. Na usputnim stanicama (Buna, Žitomislići, Čapljina, Metković) voz je dočekan u svečanom i radosnom raspoloženju.
Nakon polusatnog boravka i doručka na Lojdovu vaporu u metkovićkoj luci, izabrani zbor odličnika se vozom natrag vratio u Mostar za dva sata i nekoliko minuta..
Na svečanom dočeku u Mostaru baron Appel je, pored ostalog, rekao:
„Na polju komunikacije mi slavimo danas jedan nov, velik uspjeh. Za kratko vrijeme od jedva sedam godina naše uprave u ovijem zemljama, gdje je otprije jahaći i tovarni konj posredovao cio ljudski i tovarni promet, danas stoje u svezi pomoću dobrih cesta i puteva ne samo glavna, okružna i kotarska mjesta, već se pomoću vatrenog konja sa njegovim željeznim putevima svezala Bosna na dvije tačke, a sada i Hercegovina put Metkovića sa našom velikom monarhijom i svjetskim saobraćajem.“
Zatim je ministar Kalay na molbu barona Appela proglasio željeznicu Mostar- Metković otvorenom.
U svom kratkom govoru Appel je istakao da se ovim otvara novo doba mirnome radu, stvara se nov put za trgovinu i sredstvo za napredak kulture, a uspostavlja sveza sa ostalim narodima.
U toku 1887. godine sagrađena je cesta od Tasovčića do Čapljine i time spojena glavna cesta Mostar-Metković sa željezničkom stanicom.
„Ovijeh dana otvorena je i prometu predana cesta, koja je nanovo sagrađena od Tasovčića do Čapljine u kotaru mostarskome. Cesta će spajati glavnu cestu Mostar-Metković sa stanicom željezničke pruge u Čapljini, kod kojeg se mjesta prevozi preko rijeke Neretve. Cesta će služiti prometu osoba, kola i tovarnijeh konja.”
Čapljina je 1. jula 1894. godine postala seoska opština u kotaru ljubuškom, a od tada datira i dan srijeda kao dan sedmičnog pazara.
Zajedničko ministarstvo je otpisom od 15. aprila odobrilo, da se ustanovi seoska opština u Čapljini, u kotaru ljubuškom. Zemljište ove seoske opštine obuhvata obim istoimene katastralne opštine i ova će se nova seoska opština dne 1 . jula o. g. ustanoviti. Dalje se daje na opšte znanje, da je Zemaljska vlada dozvolila, da se od 1. jula o. g. otpočeto svake srijede obdržava sedmični sajam u Čapljini.Sarajevo, 7. juna 1894.
Mjesto: poglavice Zemaljske vlade, administrativni direktor Sauerwald s.
Čapljina je 28. novembra 1903. godine postala kotarska ispostava u kotaru stolačkom: Visoko car. i kralj, zajedničko ministarstvo odobrilo je rješenjem od 28. novembra 1903., br. 13.864/B. H., da se dosadašnj kotarske ispostave u Počitelju i D. Hrasnu, kotara Stolac, ukinu, te da se od njihovih područja i jednog dijela kotara Ljubuški uspostavi jedna kotarska ispostava u Čapljini, koja će sa njezinim područjem potpadati pod kotarski ured u Stocu.
Sarajevska „Nada“ je, uz nekoliko divnih slika, ovako predstavila Čapljinu 1903. godine:
„Opština Čapljina u Hercegovini pripada Ijubuškom kotaru, a broji 213 kuća i 1007 stanovnika i to 441 rimokatolika, 227 istočno – pravoslavnih i 339 muslimana. Mjestance je na glasu zbog gajenja izvrsnog hercegovačkog duhana, pak se može reći, da veliki prirod ove skupe biljke potpada čapljinskomu otkupnomu uredu.
Uz duhan odlikuje se ovaj hercegovački kraj još i gajenjem maka. koji tamo upravo prekrasno uspijeva. Čapljina leži na željezničkoj pruzi iz Mostara u Metković na rijeci Neretvi, u kojoj se ovdje uvelike love izvrsne jegulje, koje tamošnja fabrika za riblje konzerve nadaleko razašilje.”
Halid Sadiković
