U ženskoj avliji cvijeće se uzmirisalo. Puzavci po zidovima kao da sviraju Betovenovu posljednju simfoniju. Priroda rastući naslućuje radost pobjede, a njen glas titra očnim žilama.
Nizvodno niz rijeku Bregavu se nalazi moja kuća.
Prednji dio avlije koji je gledao na rijeku Bregavu bio je na kaldrmi i služio za primanje gostiju, za ljetinu, razno voće, ali i zimnicu. Tu se nalaze hambari, i jedan bunar. To je bio dio muške avlije, dok je ženska odisala jednom senzibilnišću. Na ulazu u žensku avliju prvo radi čulo mirisa, a tek onda imate vizuelni uvid. Džennet za oči, a mehlem za dušu. Dakako, riječ je o šarolikom cvijeću koje je sa posebnom pažnjom uzgajala moja mati, a posebno karanfile, maćuhice, jorgovane, ruže i ljiljane.
Kameni zidovi u ženskoj avliji su bili podignuti više od tri metra kako se žena ne bi izlagala vanjskom svijetu. Ovu kuću je napravio moj pradjed još za vrijeme osmanskog vakta. Zidovi su ofarbani u bijelu boju i ukrašeni puzavcima uz koje se prostire vinova loza i karanfili. Tu mi se prvi put vratio nagon za pisanjem.
– Odlazim! Sutra odlazim!
Sutra, za vrijeme prvog dana Ramazanskog bajrama, napuštam Stolac i odlazim na zapad kako bih nastavio školovanje. Nisam znao da će rastanak doći ovako brzo i ovako teško.
Dan prije odlaska sam sjedio u kafiću ”Stećak” sa drugovima uz rijeku Bregavu. Malo se zezali, kupali i igrali tavle.
– Pustit ćemo te ovu partiju, kakvi bismo mi bili drugovi da te dobijemo na odlasku, u šaljivom tonu reče Zulfikar.
– Ti si me zadnji put dobio kad su Daorsi kovali novac, rekoh mu i ne bi mu pravo.
Zezanje, nadmudrivanje, druženje, kahva, tavla, klikeri – samo su neke stvari koje će mi faliti iz ovog božanstvenog grada.
Bregava je taj dan bila nijema. Nijedne jedine žabe, nijedne jedine ptice, nijedan jedini zvuk ne dopire do mojih ušiju. Tišina. Samo pokoji šum odjeka djece koji se igraju klikera u pozadini. Eh, sutra odlazim.. .
Mnogo puta se u meni prelamalo koju odluku da donesem, i onda konačno donesem odluku, pa ujutro sve ispočetka.
Pismo da sam primljen mi je stiglo ranim sabahom, tako da večeras moram reći djevojci da sutra putujem. Nadala se i ona da će me primiti, ali kaže lahko će ona bez mene.
Njene su oči taj dan bile kao dva bisera s morskog dna. Krupne. Oči koje su pokušavale prikriti suze u najdubljim morskim dubinama.
Tu čitavu večer smo ašikovali, i maštali o tome kako će me posjećivati često.
-Evo ti. ..Na! Uzmi moju sretnu crvenu traku… uvijek je nosi oko ruke! Je l’ obećavaš?
-Naravno da hoću, ovaj poklon mi mnogo znači.
Poslije ponoći sam joj čitao Rumija.
– Kakvi samo stihovi, povremeno bi prošaputala, dok je tonula u san na mome naručju.
*
– Allahu ekber Allahu ekber, Allahu ekber Allahu ekber, ešhedu en la ilahe illallah..
Ezan. Sabah. Prelijepi glas mujezina to jutro mom uhu nije prijao.
Na rastanku sa djevojkom razmijenili smo nekoliko riječi, i dugo stajali zagrljeni. Sami. Samlji od svih. Njezina ruka se lijepila za moju kao najčvršći most koji će uskoro pući.
– Piši, pi… nije izdržala ni izgovoriti prije već što je briznula u plač.
– Pisat ću, ne brini, javim se čim dođem, dok sam pokušao i sam prikriti pokoju suzu.
Otišao sam sa ocem da klanjam Bajram- namaz kako je i bilo u tradiciji.
Nakon klanjanja Bajrama podijelio sam Bajram sa većinom džemata i sa ocem.
– Bajrambarećulah sine, živ i zdrav mi bio!
– Bajrambarećulah stari!
Poslije odošmo na kahvu i baklavu na čaršiju, onako kako smo po običaju i radili, a ja poslije odoh kući da podijelim Bajram sa porodicom i rodbinom pa ću na harem, jer sutra nisam tu.
Fatihe prouči svojim bližnjima i poznanicima koji su napustili ovaj svijet, i koji su, nadam se, na nekom boljem mjestu.
Prolazeći kraj stupa i mlinica uskim sokakom sretoh Mehagu. Mehaga je bio lokalna legenda u 60-im godinama. Po zanimanju je bio nosač/hamal, a volio je dobro i potegnuti.
Sretoh ga na Ćupriji kako prilazi javnoj česmi.
– Bajrambarećulah Mehaga! Ima li umora?
– Allah razi olsun! Šta ima li… Što si tekla, tekla – šaljivim tonom se obraća česmi dok mu kapljice znoja padaju niz obraze.
– Ko da si se umorio?
– A evo nosio u pletenoj korpi na leđima sto litara vode. U Komanju Brdu velika suša pa me baba Stana zamolila, a sevap je makar ne imao neku korist.
– Neka, neka, svaka tebi čast, nisam ja ni sumnjao u tvoj ahlak, izgovorih i produžih dalje.
Najzad dođoh kući.
Sat je odbrojio 13:00. Ezan. Na ulici nigdje niko.
Imao sam još vremena da se oprostim sa vinogradom i Blizankama.
Blizanke su bile moje trešnje, koje je otac posadio kad smo se rodili ja i moj brat. Nažalost, prilikom poroda desile su se neke komplikacije i moj brat nije preživio. Nakon što sam bio svjestan tragedije, često bih išao pod Blizanke i s njima razgovarao, kao da sam s bratom. Zalijevao bih Blizanke do kasno u noć. Nikom ih nisam pokazivao, od svih sam ih štitio. Djevojci sam ih samo jednom pokazao i nikad više. Rasle su skupa, jedna drugoj bile podrška, i izrasle u dvije najljepše trešnje u mahali. Majki sam govorio da nikog ne pušta u vinograd, baksuz oči mogu sve uništiti. Davali su plodove najboljeg hrušta i svi su im se potajno divili.
Spakovane stvari sam uzeo i pošao na avliju da se pozdravim sa svojom lozom, svojom porodicom.
– Mali, pamet u glavu. Slušaj šta ti stariji kažu, jer u tuđini više se cijeni onaj koji zna slušati, već onaj koji zna govoriti. S tim mudrim riječima me ispratio otac. Pozdravih se sa svima, ali ne viđoh majku.
Na avliji iza osušenog bršljana je stajala sklupčana figura, pokrivena ćebetom. Majka. Svaka pora na njenom licu zarađena od rada i sekirancije. Svaka oslikana vena na rukama kao mapa putova kojim je prošla u životu kako bi nas prehranila. U avliji između duvara, stajala je mati na mome ispraćaju. Iako je željela biti vesela, nije mogla. Njene oči caklene samo što ne iskoče, ali se bori da ne zaplače. Za trenutak vidiš čitavo prostranstvo u njenim zjenicama.
– Ah, idi sinko, školovati se mora, lahko ćemo mi …neka, neka. Piši nam ponekad, pa i stara majka zna čitati, učila sam i ja škole…
Zagrlih je kao da grlim cijelo prostranstvo ovoga svijeta. Znam koliko se u životu zalagala i mučila kako bismo nešto postigli i, naposljetku, i mene slala na škole.
– Čuvaj se mati, čuvaj mi avliju i Blizanke.
Zadnja stvar koju sam čuo napuštajući avliju je bio pljusak vode koji je mati prolila iz kante – za sreću kako bi rekla.
Taj pljusak vode, to stapanje vode i tla, u meni je probudilo melanholiju i žal što napuštam domovinu.
Idućih godina avlija je ostala sama i pusta kao nikad.
Svega mi je bilo žao, ali avlije ponajviše.
Piše : Hamza Elezović
