Nekada je svaki kraj imao na desetine terena za igranje klikera. Na zemlji bez mnogo trave, zgazi se jedan kliker, dobije rupa i igra može da počne.
Ta rupa se svuda drugačije nazivala – roša, rodža, rofa, gilta… Bilo je i razlike u kvalitetu terena, pa su na najboljem igrali najstariji i najtalentovaniji klikeraši, dok su oni slabiji morali da se igraju na nekom od lošijih terena.
Tek kakvih igrača je bilo među onima koji su se nadmetali na najboljim terenima. Jednostavan zakon boljeg ili jačeg je uređivao pravila.
Klikeri se dijele po veličini i vrsti, tačnije materijalu. Nijedan kliker nije bio isti, kako se govorilo.
Pravila nisu bila jednostavna i svaki kraj ih je kreirao po nekom sopstvenom senzibilitetu i tradiciji. Uz ovu igru često bi se zaboravljalo na vrijeme, a majke dječaka, vježbale su krajnji kapacitet glasovnih mogućnosti dozivajući svoje sinove na večeru.

Klikeri su bili omiljena igra dječacima, a djevojčicama preskakanje lastiša/gume.
Ova igra zahtijeva mnogo skakanja i preciznih poteza.
Potrebno je najmanje troje igrača, ali ako je falio igrač koristile su se klupe, bandere, stolice, kako bi se lastiš, dužine od jednog metra, zakačio.
Dok su neke djevojčice pjevale pjesmice uz određenu igru lastišom, neke su igrale „po starom ili po novom”, odnosno pravile određene korake kako vrsta igre nalaže.
Dvije djevojčice „drže” lastiš u visini zglobova ili koljena i okrenute su licima jedna prema drugoj, dok treća preskače.
Kada pogriješi korak, nastupa sljedeći.
Prije nego što su pametni telefoni postali dječija svakodnevica, najmlađi su slobodno vrijeme često provodili na otvorenom, a igre su se bazirale na fizičkoj aktivnosti.
Ne tako davno, igra “gume” bila je nešto što svaka djevojčica zna. Da li je i danas tako?
![]()
glasstoca.ba





