Znam da to tako mora biti. Znam da je to normalno. Ali je teško, brate, priča mi juče moj dobri komšija Mrki.
Imat’ žensko dijete je milost od Boga. Rodi ti se, drago ti. Stasava. Krene u školu, fakultet. Proživljavaš zajedno sa njom trenutke. Tuguješ zbog ispita na kojem padnu. Hrabriš. Stimulišeš. Bodriš. Oboje smo uz nju kad je diplomirala. Zajedničke fotografije, zajednički trenuci, zajednička sjećanja. Mi oboje ponosni. Preponosni. Zaposli se… A onda… Dođe vrijeme da “ozbiljno” porazgovara sa nama.
Udaje se.. za 2 mjeseca. I iznenađenje i radost. I žalost. Sve u jednom trenutku.
Iznenađenje jer je ona za nas još uvijek naša mala djevojčica. Radost zbog njenog izbora, njene sreće. Žalost jer ostadosmo sami. Užurbano se pripremamo. Kažu treba promijenit’ i fasadu i ogradu. Ulazna vrata nisu baš.. Doći će svijet, prijatelji.. Sve to čovjek stigne u ona 2 mjeseca. Onda dolaze prosci.
Ne znam ni kako se ponašati pred ljudima. Čini mi se da nisam dorastao. Pa i mi smo se “skoro uzeli”. Prije 25 godina.. Bože moj kako vrijeme leti.
Kad su prosci otišli dugo sam sjedio sam na terasi, u mraku. Ugasio sam svjetlo i prepustio se osjećajima, smješkao se i plakao. Sreća pa nikog sa mnom nije bilo.
Uskoro dođe i dan svatova. Rodbina došla, veselje. Mubareklejšu, čestitaju, a meni se u grudima stislo, hoće da pukne.
Kada su mi izveli kćerku, po našim običajima iz kuće, kad su se tekbiri prolomili, ja sam se slomio. Suze su same tekle. Ni sam ne znam kad su se svatovi udaljili. Znam da smo je ispratili u svoj život, svoju sreću, da svije svoje gnijezdo, ali ipak… vidjet ćeš brate, imaš žensko dijete.
Al’ hvala Bogu da ih imamo. Žensko dijete je milostivije. Obilaze nas često, donose sreću svojim dolaskom. Da su nam žive i zdrave…
glasstoca.ba
