Muhamed “Hamo” Elezović rođen je 1940. godine u Stocu, gdje i danas živi. Pripada krugu prepoznatljivih stolačkih književnika, a njegovo stvaralaštvo protkano je snažnim osjećajem za pravdu, ljudskost i istinu.
Elezović je tokom života bio i svjedok i žrtva ratnih stradanja. Preživio je logore Dretelj i Heliodrom, a ta su iskustva ostavila dubok trag u njegovom književnom izrazu. Njegova poezija i proza obiluju snažnim, ali jednostavnim slikama svakodnevice – borbom za život, dostojanstvo i očuvanje ljudskosti u teškim vremenima.
Objavio je brojne knjige, među kojima su:
• Berač kamenih cvjetova (1996)
• Zašto moja smrt spava (2003)
• Vrisak u podne (2006)
• Zmijama sam otrov pozajmljivo (2008)
• Vučija avlija (2011)
• Balkanski tango (2023)
Redovan je saradnik kulturnih časopisa i portala, kao što su Most i Glas Stoca, gdje objavljuje kolumne, eseje i priče iz stolačke svakodnevice. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i Bošnjačkog društva pisaca.
Njegovo pero je istovremeno i oštro i blago – oštro prema nepravdi, a blago prema čovjeku.
Zahvalnost – pjesma i svjedočanstvo
Ovi stihovi Muhameda Elezovića ogledaju se u njegovom poetskom zapisu Zahvalnost, koji je i lična refleksija o preživljavanju, ali i himna svakom malom činu dobrote:
“Ako ti dobar čovjek pokloni hljeb,
Onda je taj hljeb kao lijek…”
Ova pjesma je svojevrsni zavjet čovjeku koji mu je tokom rata poklonio hljeb – rahmetli pekaru Cakanu Piriji – ali i oda svim tihim ljudima koji, kad je najteže, ne zaborave biti ljudi.
Kroz sve svoje priče, Hamo Elezović ostaje vjeran istini, svom zavičaju i vjeri u dobrotu čovjeka.
Iz pera koje pamti i oprašta, ali nikada ne zaboravlja – Muhamed Hamo Elezović.
ZAHVALNOST
Zahvaljuljem se Bogu Jedinom što sam živ i izražavam duboku zahvalnost Cakanu Piriji, Pekaru i Čovjeku, koji mi je u ratu poklonio hljeb.
Ako ti dobar čovjek pokloni hljeb
Onda je taj hljeb kao lijek
Čovjek nikada ne zaboravlja
Na zahvalnost
Boga ne vidjeh u sebi
Tako su nas nekada učili
Jednoga dana zadesila me
Strašna nesreća
Probudio sam se u bolnici u Mostaru
Bio sam napadnut i pretučen do smrti
Od Gospodara naših života
Stvorili su nas da zaštite njih u nama
Da upravljaju našim umom, da gospodare.
Prve riječi koje sam izustio u bolnici bile su:
„Zahvaljujem se Bogu Jedinome
Kad sam se danas probudio živ.“
Mom krevetu, uglavnom, prilazili su poznanici.
Dugo sam razmišljao o onome što me zdesilo.
Oni su prognozirali naše postojanje i smrt.
Ruše barijere vjere i Boga u nama
Ratovima ruše da bi poslije sebi gradili.
U stadu smo postali ovce
Životinjski instinkti u nama su duboko ostali.
Neznanje u nama kola strah
Bojimo se biti ono što jesmo
Sami sebe se bojimo
Osiromašenim i obogaljenim nude nam
Komadić vedrog neba.
„Zahvaljujem se Bogu Jedinom
Kad sam se danas probudio živ.“
Ako ti dobar čovjek pokloni hljeb,
Onda je taj hljeb kao lijek.
Čovjek nikada ne zaboravlja
Na zahvalnost.
Nebeske su sile postavile
Svaku stvar na svoje mjesto
Čovjeka niko ne treba podsjećati
Na tuđu pomoć.
On je pamti i dijeli s drugima.
Muhamed Hamo Elezović
(Glasstoca.ba)
