NAŠ PAJI
(Suad Kika Prndelj)
Udarilo džemre u vodu. Stara je to izreka za nagovještaje proljeća. Kada toplina sunca objasja pa se voda ,više, ne može lediti.
Narcis procvjetao. Cvijet ,na blagom dahu vjetra, pretegao stabljiku i zavukao glavu u travu.
U smiraj dana lijepo je prohodati. Mjesec se naslonio na sumarak borova. Kao da se zagledao u našu prolaznost. Ranjene hiže, još uvijek posijane po gradu ,djeluju sablasno. Čuju se samo jecaji tišine.
Život nam ,uporno ,pretače nadu u beznađe, svjetlost u tamu. Kradeći nam najljepše godine.
Stolac je čudo od varoši. Teško ga se nagledati. Neće iz tebe ni kad ga napustiš. Već se prituli negdje u dubini duše pa te izjeda. Sjećanjima i nostalgijom. Mada, to nije onaj grad industrije. Sa nekoliko hiljada ljudi sto krajem radnog vremena nahrle na obližnje kafane. Ožive ih i pretvore u pozorišta na otvorenom.
Zgrčila se stolačka ljepota u nekakvoj samoći. Fali joj krik radosti. Onaj poput kliktanja jastreba sto odjekne dolinom. Nedostaje koliko i pjev najljepšoj ptici.
Iluzije nas ,uprkos svemu, ne napuštaju. Ali ,gdje je uopšte ta tanka linija koja ih dijeli od stvarnosti.
Stvarnosti u koju se, poput kakve stijene , skotrljala nekakva đavolština pa prede tajnoviti klaster antiduhovnosti.
Mada mnogi misle da su kurceviti. Da su lijek za našu intelektualnu impotentnost.
Svi ljudi su u u nekom čudnom nacinu promatranja. U rasponu od zavisti do sažaljenja. Kako kome mahalski kantar izmjeri.
U dnu puste ulice prepoznajem poznati lik. Paji. Naš Paji. Malo je usporio ali još uvijek je okretan. Ponekada bih imao bolove od kamena u žuči pa bi ga nazvao u gluho doba noći. Digao bi se i došao da mi udari injekciju. Izvinjavao bih mu se a on bi odgovarao ..Ništa ,ništa Nisi ti meni svak.
I pade mi na um ,kako mi je Semha Šator pričala, otkud mu nadimak Paji. Raja sa Ćuprije ponekada bi organizovala priredbe. U Puzicevoj ulici razapeli bi kakvu deku ili čaršaf pa improvizovali binu. Recitovale bi se pjesme ili pričale priče. Paji bi govorio ….Pajtizan sam paji ,vojim najod svoj….I osta mu nadimak Paji.
Legenda Stoca .Kojoj se pošta adresirala na ….Paji ,Stolac.
Nasuprot Doma kulture bješe kafana. Neki bi dolazili sa biciklima. Uglavnom Sefe ili S.Turković. Ćuprijani bi čekali da malo pihnu i onda bi uzimali bicikla i učili se voziti ih.
I još mi Semha pričala da je jedan Stočanin došao da izvadi bolni zub. Da su mu kroz otvoren prozor udarili injekciju da mu utrne vilica a on razgulio. Jer ga zub prestao boliti.
Često mi se , dok razmišljam otme osmijeh i poneko me upita koji mi je vrag.
To se sjećanja otimaju zaboravu. Da mi svu tu javu ne pretvori u san. Eto to mi je .I to će mi dugo, dugo biti….
