Zaslužuje li jedan grad da nosi ime svog najvećeg pjesnika? Ako iko zaslužuje ulicu, trg, spomenik i trajno sjećanje – onda je to Mehmedalija Mak Dizdar. A ako jedan grad treba prepoznati tu čast i obavezu – onda je to Stolac, grad u kojem je Mak rođen i iz kojeg je, duhovno, nikada nije ni otišao.
Mak Dizdar nije bio samo pjesnik. Bio je čuvar bosanskog jezika i identiteta, čovjek koji je iz pepela historije izvukao glas stećaka i pretočio ga u stihove koji i danas odzvanjaju snagom vjekova. Njegovo najpoznatije djelo, zbirka „Kameni spavač“, oživjelo je srednjovjekovne natpise, duhovnu dubinu bosanske baštine i tišinu kamenih spavača – tišinu koju je samo Mak znao čuti i prevesti u riječi.
A gdje je sve to začeto? Upravo u Stocu – gradu kamena, rijeka i historije. Grad koji u sebi nosi bogatstvo civilizacija, od Ilira do Osmanlija, od Bogumila do modernog doba. Grad gdje Bregava protiče kroz srce svakog stanovnika, baš kao što su kroz Maka tekle slike stolačkog krajolika, stećaka i zvijezda koje šute iznad Radimlje.
Zar ne bi bilo prirodno, pravedno i dostojanstveno da barem jedna ulica ovog grada ponese ime Mehmedalije Maka Dizdara? Ne kao obična tabla na zidu, već kao simbol poštovanja prema onome koji je svojim djelom zadužio čitavu Bosnu i Hercegovinu. Jer Stolac je Maka već dao svijetu. Sada je vrijeme da mu se svijet, a posebno Stolac, zahvale.
Mak je Stolcu dao vječnost kroz poeziju. Dao mu je glas koji je čuo i onaj ko nikada nije bio na obali Bregave. Dao mu je identitet koji se ne briše vremenom. I zato, dok mnogi gradovi i mjesta u Bosni i Hercegovini već imaju ulice koje nose njegovo ime, Stolac još čeka.
Zaslužuje li Stolac ulicu Maka Dizdara?
Ne da zaslužuje – već mu je dužan.
Piše: I. Eminović
