STOLAC,
MJESTO POBJEGLO IZ RAJA
šš®šš šš¢š¤š šš«š§ššš„š£
Možda je Zemlja raj koji su neki, iz nekog, nama dalekog svijeta zaslužili. Možda. Pomislih, gledajuÄi snimke naÅ”e plave planete iz svemira.
Ako Zemlja to nije onda sam siguran da je Stolac , poput najljepŔe rijeke na svijetu koju zovu Rijeka pet boja, mjesto pobjeglo iz raja.
BaÅ” u to ubjeÄen Å”etam pored Bregave ispod Benta. Preko koga Bregava, joÅ” uvijek zapjeni bjelinom prevaljujuÄi se preko osedrene prepreke.
NoseÄi kapljice vode nizvodno.
Na klupi ,uz korito rijeke, Toni i Samba igraju tavle. Zvuk zara koji poskakuju povremeno nadjaÄa pjev ptice negdje iz kroÅ”anja drveÄa. Lagani vjetar nanosi Äarobni miris bagrema . Dolazi iza oronulih zidova bivÅ”eg hotela. PretvarajuÄi Å”etaliÅ”te u mirisnu oazu.
Svaki od nas, koji potiÄemo iz ove kotline, prepoznajemo, zatvorenih oÄiju, dodirom dlana, hladnoÄu klesanog kamena u luku stolaÄke Äuprije. I memljivi miris Bregave. Pjesmu cvrÄaka na ljetnom zvizdanu. Koga nije obandžijala ta Äudesna ljubav prema mjestu iskona i dohakala samoj duÅ”i uzalud je ostario. Jer, to se ljubavlju zove, a, ljubav je ono Å”to ostane kad sagori zaljubljenost. Kad se razbistri u glavi i duboko u srcu. Tako neko reÄe u filmu Mandolina kapetana Corelija.
I jeste, bas, tako.
Zato te osjeÄaje iz taloga živote prohujalog ovom kotlinom, sva povezivanja sa onima koji su prije tu živjeli, uspomene na svo to pripadanje treba uvezati u nezaborav. Da traje u kulturi sjeÄanja.
Da se tu smjeste i poznato stolaÄko korzo nakon koga bi se zaljubljeni raÅ”trkali po mraÄnim parkovima, doboÅ”ari, telali iz davnina.
Mirisi roÅ”tilja i sirÄetli salata pobjeglih iz ljetnih baÅ”ta. Ili iz avlija, preko visokih duvara.
To se ne da oteti. Ne može se ukrasti. Presaditi, nakalemiti, preÅ”tembiljati. Ta istina je jaÄa od svake laži.
Jer se desila. Grohotna. Koja samo ovdje ima smisla. Äak i u svom mahalaskom izdanju. Kao voÄe koje samo na jednom mjestu i pod jednim nebom može rasti. I ploditi.
Potvrdi mi to i ReÅ”o neki dan na oproÅ”taju sa Pajim. OÄima. Bez i jedne rijeÄi. Jer se, samo ovdje, tako sporazumijevalo.
I Risto, koji nas je nedavno napustio, isto mi je rekao. RijeÄima, zalivenim suzama. PiÅ”i o Stocu, kazuje mi. Da se to, tako posebno, kotrljanje života kroz tjesnaÄe godina, ne zaboravi. Kao da i sada osjeÄam, na ramenu, njegovu ruku kojom me tapÅ”ao dok smo koraÄali komÅ”ilukom. U sjeÄanja. I proÅ”lost. Preko rijeke.





