Postoje boli koje ni vrijeme ne može izbrisati, niti riječi u potpunosti opisati. One ostaju da traju u tišini, u pogledu, u naborima lica i u muklim koracima majki koje su izgubile ono najvrijednije – svoju djecu. Među tim tihim i dostojanstvenim svjedokinjama najveće tragedije u modernoj evropskoj historiji, izdvajaju se srebreničke majke – simboli patnje, ali i ljudske snage, ustrajnosti i borbe za pravdu i istinu o genocidu u Srebrenici, piše Glasstoca.ba.
U julu 1995. godine, pod komandom Vojske Republike Srpske, počinjen je genocid u Srebrenici, zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija. U svega nekoliko dana, ubijeno je više od osam hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka. Sistematski, organizirano, s ciljem da se uništi jedan narod – ne samo fizički, već i simbolički. Taj zločin, pravno potvrđen presudama međunarodnih sudova, ostavio je duboku ranu u duši Bosne i Hercegovine, ali i cijelog čovječanstva.
Iza ubijenih ostale su majke. Žene koje su, u trenu, izgubile sinove, muževe, braću i očeve. Ipak, nisu izgubile dostojanstvo. Upravo su srebreničke majke postale najvidljiviji simbol borbe protiv zaborava i negiranja genocida. Njihova borba nije bila ni politička ni osvetnička – bila je i ostala borba za pravdu, za istinu, za dostojan ukop svojih najmilijih i za priznanje da se ono što se desilo u Srebrenici ne smije prešutjeti niti relativizirati.
Njihova patnja nije samo individualna tragedija, već kolektivna moralna opomena. Godinama su tragale za posmrtnim ostacima svojih sinova, često ukopavajući samo nekoliko kostiju u bijele tabute. Njihova tuga je svakodnevna, a njihova šutnja često govori više od bilo kakvog govora. Ipak, one govore – svjedoče, opominju, upozoravaju. Jer negiranje genocida je oblik novog nasilja nad njima, i nad istinom.
U vremenu kada se historija pokušava prepraviti, njihova upornost je najčistiji oblik otpora. Svaki 11. juli u Potočarima nije samo komemoracija, već i tiha lekcija čovječanstvu – da se genocid ne smije zaboraviti, da zločin ne smije ostati nekažnjen, i da istina ima svoje čuvarice.
Majke Srebrenice su izgubile ono što nijedna žena ne bi smjela izgubiti. I uprkos tome, nisu stale. Njihova snaga, proizišla iz beskrajne tuge, postala je stub sjećanja i nade da se takvo zlo nikada više neće ponoviti. One su žive opomene, ali i svjetionici istine – da čovjek može biti slomljen, ali nikada poražen dok se bori za pravdu.
Jer genocid u Srebrenici nije samo rana Bosne – on je rana svijeta. A majke koje svakog jula, ali i svakog dana, traže istinu i pravdu – čine da ta rana barem ostane otvorena iz poštovanja prema mrtvima, i iz odgovornosti prema živima.
