Postoje riječi koje “ne postoje” i koje ništa ne znače. Tek služe da se na njima lomi jezik i pokazuje stepen uspješnosti u tome.
Postoje i male filozofije kojih “nema” i koje su izmakle logici življenja “u sevdahu”. Tek, imaju za svrhu da nam misli “o jadu zabave”. Da ih ne uspijemo ni odgonetnuti, a već se pojave nove. Pa nastave da nam ubijaju ono malo logike što je ostalo u komadu.
To stanje zbunjenosti traje odavno. I nikako da nas napusti.
Dok razmišljam o toj jednačini sa previše nepoznatih posmatram moga psa. Pružio se po avliji i pokretima glave i očiju drži avlijske zidove pod kontrolom. Nada se mačku. Provodi pasji život družeći se sa mačkom. Suprotno onoj o “psu i mački”.
Šta bi sa ljudskim rodom?, pitam se. Kad su sve “nepoznate” odavno poznate. Ništa. Načinili smo ga ispraznim.
Do nepostojanja. Do neznačenja. Sveli ga na odnos “psa i mačke”.
Taj kratki život sveli smo na riječi kojih nema, koje ništa ne znače. Na palamuđenja i filozofije koje ne filozofiraju i još manje znače. Na ljude kojih ima, a ko da ne postoje. A razbacuju se škafiškafnjacima ko biserima.
Neke riječi, nazive nekih, davnih, stolačkih mjesta oteo je zaborav, zajedno sa generacijama iz tih vremena. Nedavno sjedeći u jednom društvu neko spomenu Šljivovinu .Tu su se vezali konji na kojima su, sa okolnih sela, dogonili robu na tepu na pijacin dan. Neko spomenu i ime sokaka što se protezao iza Kupalja, Duhanske stanice, pa sve do bivšeg Komiteta. I u njemu su se vezali konji i magarci na pijacni dan.
I smetnusmo ime tom sokaku. Svakog, i malo starijeg, stočanina pitao sam, “kako li se zvaš onaj sokak iza Kupalja?”
Uzalud. Neće ime na jezik pa neće. Zvao i ponekog stočanina vani, ali ne ide pa ne ide.
Barem da ostane, kao sjećanje, na papiru.
Badava. Ima toga što se ne otme zaboravu, već umre u njemu. I zajedno sa njim.
Samo je škafiškafnjak preživio vrijeme i vremena. Mozžda zato što “ga nema”, što ništa “ne znači”.
Suad Kika Prndelj
