Sjećam se kao da je juče bilo, a bilo je tako svaki ljetni dan. Bahnem kroz širom otvorena vrata na mostiću. Lijevo Mali, a desno Veliki bazen. Mali veći od Velikoga, samo što je za malu raju pa zato Mali, a onaj desno za veliku raju pa zato Veliki. Ispred mene isti ljudi i djeca svaki dan. A ja hitam kao da ću nešto drugo zateći.
Sjećam se kako sam molio roditelje da me puste u Kupalje. Obećavajući da ću ih slušati, izmamih dva aluminijska dinara da platim Negi ulaz u Kupalje. Kao da sada gledam: Nega “u šest boa boi” vrata kabina. U Velikom Osmo Heko na vodi spava već sahatak, dok Bimbaša, go do pasa, sjedi na zidiću pred Ljetnom birtijom i dokusurava duplu šljivu. Omer Ćimić i Ševko Turković za stolom između lipe i basamaka od Velikoga ispijaju kahvu, komentarišući kako nam je half-linija Turčin, Paša i Efendija bila mahmurna, pa smo zato izgubili od GOŠK-a iz Dubrovnika, a i sudija je bio ćemerli pameti.
Prolazim prema Iza. Mala raja iz komšiluka – Bebac, Juka i Munja – prskaju me vodom. Jedva prolazim između djece koja leže lijevo i desno, tamo i amo i onomo, sunčajući se. Mnoga igraju puše (tad se puša zvala ganja) u vodi i na suhu, a svaki njihov pokret popraćen je vikom i cikom.
Gledam, uza zid Dogane sjedi Brale i čita, pao garib na popravni iz francuskoga. Pod terasom Iza, u hladovini, radila su tri stola. Uvijek zauzeto mjesto Iza je bilo u ćoši. Četiri igrača, a šest kibicera. Igralo se tavle, remija, prpe, pokera, šnapsa, rauba, šaha, a na terasi kure. Često su za tim stolom u ćoši sjedila dvojica komšija sa Muftićevine – Hakija i Moša, i igrali šnapsa. Bilo ih je milina gledati dok su miješali karte. Za susjednim stolom do ćoše Džemo Najlin, Vaso, Luka i Taske igrali su remija. Za stolom do vrata Ćamine ćevabdžinice Uzinovićari su igrali prpe: Feha, Zenda, Meho, Sejo. Roli je kibio, dok je Labo čekao da neko ispa’ne.
Pod Malim platanom, kod česme iza šimšira, lupali su po šahovskoj ploči Fadil, Hamica, Mišo, Šule, Bajro, Bajro profesor, Zijo. Raub se igrao pred Zimskim. Tukli su Bucat, Džanka, Sekretar, Popica, Avdan, Dinda, Snaga, Bise, Božo… Za stolom na pijesku ispod Zimskog vidim Šime handira. Dok Kika i Gaga tužno sklapaju karte, Benca pokazuje da je i on bio štela. Šime mu, za utjehu, upisuje dvjesta malim brojevima. Pod rascvjetalom morskom dračom, neumorne kartaške ruke Hamice Pupe, Dževe, Stipice i Ruže igraju li igraju. Bilo ih je milina gledati kad bi kupovali karte u igri: tri pa jednu, daj dvije, jednu, tri, neću karata (ovaj zadnji je blefer).
Zaljubljeni dječiji parovi sjede po uglovima terase. S Velikoga se raja takmiči u skakanju na glavu. Skakati na glavu s Velikoga niko nije mogao s Balubom, dok je Kongo najbolje skakao s lipe na trbuh. Paji je mogao dvaput preroniti Male od zida do zida. Dok se skakalo s Velikoga, igralo se prozive. Onaj što skače prozove ime nekoga od raje i ovaj mora za njim skočiti. To je ovako izgledalo: zaleti se Paki, pa u zraku kaže Paša, ovaj skačući kaže Živa, Živa kaže Koka, Koka kaže Hajro, Hajro kaže Menso, Menso kaže Mitava, Mitava kaže Miši… E, tu je kraj igre – Miši nije smio skočiti.
U Malim, mala djeca su, kupajući se, pazila da ih loptica s kojom se igralo prepucave ne bi pogodila u glavu. Uhvatiti mjesto da igraš mogao bi samo ako bi se Muho, Miro, Dino, Mića, Ćosak i njihova raja umorili igrajući. Sjećam se vaterpolo utakmice Ćuprija protiv Podgrada. Ja branio. Sudija Ahmić Begaetin mi nađe stolicu ispod mene, pa me istjeraše. Samo mi je Šaban Cisko uspio dati gol. Bože moj, kako ti vaktovi protutnjaše…
Pred sumrak, vika, cika i graja djece polako prestaju. Mahala po mahala ide kućama. Stolovi za kojima su se igrale karte, tavla i šah nastavljaju sa radom. Avdo Žiga i Goran se svađaju je li pao ići-bir ili du-šeš. Na kraju zatvaraju tavlu. Kibiceri Fadil, Ćorak, Jovo, Jeba, Suda, sada su igrači. Tako do kasno u noć, uz miomirisne Ćamine ćevape. U prvi sumrak Kupalje su spremne da ugoste one iste igrače i kupače, koji, sada u društvu žena, djece, prijatelja i poznanika, nastavljaju bitisati u Kupaljama uz piće iz vode i iće sa roštilja. Tako iz dana u dan, iz noći u noć…
Aziz Zizo Selimović, Stolaclook, 2014. (dio I)
Izvor: 100laclook
