U BiH nijedna vlada, a imamo ih 14, ne vodi brigu o proizvodnji hrane za potrebe građana BiH.
Rast cijena hrane i građevinskog materijala, novo ograničavanje poslovanja, budućnost realnog sektora, državna i entitetska zaduživanja samo su neke od tema kojih smo se dotakli u razgovoru sa ekonomskim analitičarem Zoranom Pavlovićem.
Cijene osnovnih životnih namirnica u BiH posljednjih mjeseci rastu, a zbog suše su se oglasili i poljoprivrednici, rekavši da je cijena žitarica skočila 100 posto, te upozorili da posljedice neće trpjeti samo poljoprivrednici, već i građani koji će imati veće cijene svih poljoprivrednih proizvoda. Uz sve to, predviđanja centralnih banaka Amerike i Evrope kažu da će cijene hrane u BiH nastaviti da rastu, te da bi do kraja godine mogle biti više i do deset posto u odnosu na vrijeme pred pandemiju koronavirusa. Može li to izdržati većina građana naše zemlje sa ovim platama?
Vrlo teško. Mi smo kao zemlja potpuno zanemarili poljoprivrednu proizvodnju i isjekli granu na kojoj sjedimo. Osnovna stvar je da je svaka zemlja samodrživa onoliko koliko uspije da obezbijedi hrane, energije i opštih uslova života za svoje građane. U BiH nijedna vlada, a imamo ih 14, ne vodi brigu o poljoprivredi i ne vodi brigu o proizvodnji hrane za potrebe građana BiH, tako da su praktično poljoprivredni proizvođači, stočari i svi drugi dovedeni u situaciju da to rade jer drugog posla nemaju, a kako će proći na kraju sezone, godine, to će u najvećoj mjeri zavisiti od jeftinijeg uvoza i, sa druge strane, od vremenskih uslova, koji su, kako vidimo, prilično poremećeni.
Što se tiče same cijene hrane, ona je, prema informacijama koje ste dali, poskupila, govorim o žitaricama koje su poskupile skoro 100 posto na svjetskoj pijaci, čak i u Srbiji na produktnoj berzi, a to onda povlači za sobom poskupljenje proizvodnje mesa i drugih prerađevina, a ova suša je dodatno opteretila proizvođače povrća, tako da, ako sve saberemo, ako poskupljenje ne bude više od 10 posto, bit ćemo sretni kao građani Bosne i Hercegovine.
Posljednjih mjeseci, pored hrane, svjedočimo i rastu cijena građevinskog materijala, kako u svijetu, tako i kod nas. Nekim proizvodima su cijene porasle i do 80 posto, poput željeza i proizvoda iz ove grupe, građevinskog čelika, potom izolacionih materijala, žičanih armatura i slično. Stiropor je poskupio za više od 50 posto. Kako se to odrazilo na poslovanje, a samim tim i na radnike?
Imamo pojavu globalne inflacije. Evropa i Amerika su, u želji da sačuvaju radna mjesta i socijalnu sigurnost građana u pandemiji, kada radnici nisu radili, isplaćivali 70 ili 80 procenata plate sa svim obavezama, tako da je praktično taj priliv novca koji je došao iz štamparije, bukvalno da kažem, stvorio utisak da novca ima. Kada su, sa druge strane, velike zemlje kao što je Kina, prepoznale taj trend i shvatile da njihova stabilnost cijena, koja je prilično značajno izražena, može da dovede do toga da oni prodaju robu za neke dolare ili eure koji će, dok se roba isporuči, vrediti manje, zaključili su da je mnogo bolje da oni plasiraju svoje proizvode na svoje tržište, a kao što smo imali priliku da vidimo, i Evropa i Amerika su prepoznale proizvodnju jeftinije robe u Kini, nego da je oni sami proizvode, pa su zanemarili svoju proizvodnju. Na kraju smo došli do toga da je situacija usložnjena i trenutkom kada je Suecki kanal bio blokiran najvećim brodom za prevoz kontejnera 15 dana, pa su se i logistički putevi kretanja roba, odnosno kontejnera u kojima se roba dovozila iz Kine, poremetili. Zbog toga su Kinezi shvatili da nema dovoljno vraćenih kontejnera za prevoz robe, pa su krenuli u proizodnju novih kontejnera. Proizvodnja novih kontejnera traži čelik, to je automatski za sobom povuklo potražnju za tom vrstom roba i počela je da raste cijena gvožđa, armature, sve što ima veze sa metalima je počelo da raste na svjetskom tržištu. Kada je taj trend, na neki način, prepoznat i kod drugih proizvođača, recimo imamo situaciju da se kaučuk koji se normalno koristi za proizvodnju hirurških rukavica, ali i za gume za automobile, potreba za kaučukom je porasla u medicini, i onda je došlo je do nedostatka kaučuka za druge potrebe poput proizvodnje guma, tako da sada u jednom momentu imamo nestašicu guma, jer nema kaučuka koji je za to potreban. Hoću da kažem, svijet je postao globalno povezan, tako da jedan problem uzrokuje čitav niz drugih poremećaja.
A kada ti poremećaji stignu u BiH?
Kada ti poremećaji putem roba dođu u Bosnu i Hercegovinu, daju rezultat porasta cijena. Globalna inflacija, globalni porast cijena se održava na naše građane, koji, nažalost, u svemu tome ne učestvuju, u smislu da oni ne mogu povećati cijenu svoga rada. Situacija je takva da je bitno dobiti platu, a ne pokušati dobiti više novaca, osim ako za to nemate posebnu poziciju, tako da je za naše građane ovo prilično teška pozicija, gdje država ne vodi brigu o tome da se pokreću novi kapaciteti, da se smanji opterećenje na plate, da se smanji opterećenje na kompanije, firme, javna preduzeća, da se na osnovu toga naprave uštede u radu administracije. Nažalost, administracija i dalje kupuje skupe automobile, helikoptere, avione, apsolutno ne vodeći računa o potrebi da se povećaju plate građanima kako bi bili kompenzovani inflatorni udari koji se sada dešavaju.
Sa svim naprijed rečenim, šta možemo da očekujemo ukoliko pandemija ojača, već sada brojke rastu, i ako se uvedu restriktivnije mjere kao prošle godine koje će opet ograničiti poslovanje?
Ono što možemo reći je da postoje izlazi iz ove situacije. Jedan je da se vratimo na zemlju koju su obrađivale naše dede, babe, roditelji, druga da idemo u inostranstvo i tražimo posao, jer su tamo ljudi dosta zaštićeniji u životu i u situacijama kao što je pandemijska. Treća opcija je sačekati izbore sljedeće godine, napraviti totalni reset političkog sistema i ljudi u političkom životu, ali je to malo vjerovatno.
Da li imamo takve opcije, da li opozicija ili bilo ko, je nekada predstavio neki dobar ekonomski plan, neki izlazak iz situacije u kojoj smo i previše godinama?
Ja nisam vidio da je opozicija harmonizovana, ujedinjena i da je izašla sa konkretnim programima koji mogu da se lako definišu, nije to neka nemoguća nauka. Ono što bih ja, kao ekonomski analitičar i ekonomista, rekao jeste da opozicija mora da ima kompaktan ekonomski oporavak, program oporavka od javnih radova pa nadalje, jer jednostavno, situacija je takva da ljudima treba dati novac za rad koji moraju da ulože, a mi trenutno nemamo nikakvih programa, projekata i investitora, jer ko će doći u jednu Bosnu i Hercegovinu, a kad vidimo da dva-tri lidera najvažnijih političkih stranaka upravljaju životima svih nas građana.
Građani su odustali od povjerenja u bilo kakve promjene, jer ako ne vidite svjetlo na kraju tunela, onda više nemate volje ni da se krećete po njemu. Tako da je situacija sada takva da je enormna odgovornost na opoziciji u svjetlu dolaska novog Visokog predstavnika OHR-a, gospodina Šmita i činjenice da je čak i međunarodna zajednica na čelu sa SAD poslala jasne poruke da ovo više ovako ne može. Vidjet ćemo kako će ta stvar da se odvija, ja lično mislim da se opoziciji treba pomoći da se harmonizuje, resetuje i izađe sa pravim programima, a tome svemu je potrebno da imamo indirektnu podršku međunarodne zajednice, jer kada bi se donio Zakon o porijeklu imovine i Zakon o javnim nabavkama presjekli bi se kanali iscrpljivanja budžeta za račun dvorskih firmi političara, kompanija koje su povezane u taj jedan lanac i onda bi praktično počeo proces oporavka u ekonomiji.
Kakva je budućnost privatnog sektora u BiH? Ovo vas pitam jer, kao što ste i sami rekli, javni sektor je ostao netaknut tokom pandemije, plate se nisu smanjivale, dok je pomoć privatnom sektoru bila minimalna ili barem većini privatnika?
Mi moramo imati programe podrške privatnom sektoru, odnosno realnom sektoru, ja bih to tako nazvao. Mi imamo javna preduzeća, imamo državnu i entitetsku administraciju i imamo sve ostalo što je privreda, neko kaže privatna preduzeća, ne to su kompanije i firme koje funkcionišu i rade. Mi moramo razviti shvatanje da bez uposlenika nema PDV-a, političari žive na račun PDV-a. Dakle, ako ljudi nemaju plate da je potroše, da na taj način pune budžet UIO, odakle se 80 posto finansiraju budžeti vlada, onda je situacija vrlo složena i ozbiljna. Prestanak ili smanjenje konzumacije potrošnje, a mi ako ne možemo da jedemo tri puta dnevno, ješćemo dva puta dnevno nažalost, to će se odraziti i na javni sektor, odnosno našu vlast. Ono što bih ja rekao je da onaj program smanjivanja opterećenja plate na 50 posto maksimalno, treba da bude osnov da se mogu povećati plate radnicima, a to znači da će, u tom slučaju, biti realno uplaćeni doprinosi za zdravstvene i penzione fondove, a to će u konačnici smanjiti sivu ekonomiju ili isplatu plata u gotovom novcu. Reset sistema je moguć, mora se pomoći realnom sektoru da se smanji opterećenje jer jedino što se može uraditi, a to je i dovoljno, jeste da se ljudima u poslovnom svijetu olakša život i rad time što se smanjuju nameti koji su propisani, ti nameti su mogli da se podnesu prije pandemije, ali u pandemiji ne mogu.
Da li ima sluha za sve ovo što ste naveli kao rješenje i vjerujete li da to neko u ovoj zemlji želi provesti?
Sve dok postoji mogućnost dobijanja inostranih kredita, mi smo zaključani u uhodan sistem iscrpljivanja budžeta. Znači sve dok BiH, odnosno vlade, mogu dobijati novac bez da bilo šta promijene, neće biti promjena. Vidjeli ste da je pet ekonomista napisalo pismo protiv kredita MMF-a od 1,5 milijardi KM i da praktično uslovi koji su propisani nisu bili prihvaćeni od strane RS, pa je i sam aranžman zaustavljen. Dakle, suština cijele priče je da kanali trošenja javnog novca i kredita moraju biti zaustavljeni, a onda će biti potrebno pomagati realni sektor da bi on, odnosno radnici mogli trošiti više novca kako bi se punio budžet Uprave za indirektno oporezivanje, odnosno indirektni porezi. Tako da, to je moguće, ali to niko neće uraditi ako nije pod prisilom, a za to nam treba podrška međunarodne zajednice.
Buka
