Na današnji dan prije 31 godina, u zločinačkoj akciji HVO-a, ubijeno je 116 Bošnjaka u mjestu Ahmići. U akciji kodnog naziva “48 sati pepela i dima” najmlađa žrtva je bila tromjesečna beba, a najstarija 82-godišnja starica.
Među ubijenima je bilo jedanaestero djece i 32 žene. Simbol stradanja Ahmića, mjesta kod Viteza, je bila i u potpunosti srušena džamija, čije su fotografije obišle svjetsku javnost.
Tog 16. aprila 1993. godine pripadnici jedinica HVO-a Džokeri i Maturice napali su Ahmiće nakon ezana za sabah-namaz.
Jedan od svjedoka je opisao ovaj monstruozni zločin.
“16. aprila 1993, ujutro, u 6 sati, osjetila sam kao jaku oluju, onda sam ugledala kako meci udaraju preko glave u zid. Zatim sam čula jako udaranje na vrata. Sa mnom u kući su bili muž i troje djece. Čim sam čula lupanja na vrata, krenula sam prema hodniku. Moj sin je govorio da hoće vršiti malu nuždu. Ja sam mu rekla da vrši u sudoper i on je ustao i krenuo preko sobe. Odjednom sam čula vrisak. Nakon toga, moj sin je rekao da je ranjen. Okrenula sam se i vidjela sina kako stoji na nogama dignute desne ruke. U tom momentu nisam vidjela gdje je rana. Zatim sam povikala: ‘Ne pucajte, dijete mi je ranjeno!’ U tom momentu i muž je povikao: ‘Dijete mi je ranjeno, ne pucajte!”, opisuje svjedokinja.
Dodaje kako su ih vojnici HVO-a odveli u smrt.
“Vidjela sam cijev od puške kroz prozor. Jedan od bojovnika je rekao da izađem napolje. Muž je uzeo sina u naručje i pošao prema vratima. Čula sam pucanj i vidjela kako padaju. Pokušala sam izaći napolje. Prišla sam sinu, uzela ga u naručje i vidjela da je mrtav. Ponijela sam ga u kuću, položila na pod i zatvorila oči. Lice mu je bilo krvavo. Uzela sam mokru krpu i umila ga. Pokušala sam nekoliko puta izaći vani da vidim šta mi je s mužem. Nisu mi dali rafali. Zovnula sam ga, a on mi se odazvao. Tražila sam nešto kako bi pomogla mužu. Kada sam se vratila, bio je mrtav. Djevojčicama sam rekla da su oba mrtva. Na sinovljevom tijelu vidjela sam na stomaku tri rane i jednu na grudima”, opis je zločina jedne svjedokinje.
U tom selu je živio i stari i ugledni hadžija Hazim Ahmić.
Svojevremeno je svojim susjedima Hrvatima poklonio 2.000 m2 zemljišta za izgradnju katoličkog groblja Topola u Ahmićima, a za izgradnju crkve u Donjoj Dubravici poklonio je 20.000 maraka.
Hazim Ahmić je u Ahmićima izgradio prelijepu džamiju. Zločinci su starog Hazima razapeli na prozore te džamije, a zatim su džamiju zajedno s njim minirali.
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubistva u Ahmićima bili zločini protiv čovječnosti.
Jedan od zapovjednika HVO-a Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora, Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić su osuđeni na kazne od šest do deset godina zatvora za sudjelovanje u masakrima, ali su novom presudom 2001. oslobođeni optužbi.
Dario Kordić, koji je u austrijskom zatvoru izdržavao 25-godišnju kaznu zbog zločina u centralnoj Bosni, a naročito zbog zločina u Ahmićima 16. aprila 1993. godine oslobođen je nakon izdržane dvije trećine kazne.
Haški sud je osudio i bivšeg pripadnika specijalne jedinice HVO-a Džokeri, bosanskog Hrvata, Miroslava Cicka Bralu, na 20 godina zatvora.
Paško Ljubičić osuđen je na osam godina zatvora, a nakon odležanih dvije trećine kazne pušten je na slobodu, dok je Tihomir Blaškić osuđen na devet godina zatvora.
klix.ba
