Monika Seleš
Ubjedljivo najbolja teniserka koja se ikada pojavila na svijetu. Najveći svjetski teniski talenat ikada. O sebi i paklu kroz koji je prošla.
Rođena je ne tako davnog 2. decembra 1973. u Novom Sadu. A kao da je juče mr bila ona 1993., kada je Monika Seleš, kao najbolja teniserka svijeta, prije 28 godina i jedan dan – doživjela najstrašniju stvar u životu. I više ništa nije bilo isto.
Bila je bez premca. Sa budućnošću kojoj se nije nazirao kraj. A onda ju je gest neuračunljivog čovjeka potpuno zaustavio ovu nestvarnu djevojku i napravio od njenog života – pravi pakao.
Igrala je u četvrtini finala turnira u Hamburgu kada je Nijemac Ganter Parhe, kivan što Selešova zasenjuje Štefi Graf koju je opsesivno volio, svoj krvavi plan sproveo u djelo – skočio je sa tribina i Selešovu ranio nožem. Samo ju je jedna riječ sudije spasila.
Da je puštena da igra, karijera joj je prekinuta planski u 19oj godini života, do svoje 30e godine osvojila bi minimum 30 grend slem titula i jedno minimum 200 nedjelja na prvom mjestu.
Nije Nijemac Ganter Parhe bio poremećen, već su je sračunato i planski uklonili iz tenisa. Oni to tako rade – Uništili su joj karijeru, najboljoj teniserki ikada!
Monika Seleš je naša, naše gore list i uvijek će u svom srcu najviše voljeti i nositi nas i zemlju i grad gdje se rodila.
Nije Nijemac Ganter Parhe bio poremećen, već sračunato povrijedio Moniku Seleš. I samo 2 godine uslovno?! Uništio je život i karijeru, možda, najboljoj teniserki ikada!
Ali, od uboda u leđa nikada se nije oporavila. Rana je zarasla, ali psihički ožiljci…
Monika je dugo skrivala kroz šta je sve prošla od tada, a u autobiografskoj knjizi, čiji vam odlomak donosimo, otkrila je neke nevjerovatne, potresne, ali i mnogim drugim ljudima – vrlo korisne detalje. I, taj odlomak glasi ovako:
“Mogla sam da igram opet? Sjajno. Ali, možda nisam željela da igram opet. Kao 19-godišnjakinja sam se susrela sa zastražujućom pomisli na život bez tenisa. Šta ako ne budem mogla da se vratim?
Hrana je postala jedini način da utišam moje demone. Ušla bih u kuhinju, uzela tobru punu grickalica i činiju sladoleda, a onda – pravo na kauč, ispred TV-a. Još uvijek mi nije jasno zašto sam spas tražila u hrani. Nikada prije mi ona nije toliko značila. Možda mi je bilo dosadno. Možda sam podsvjesno reagovala na Parheov ljutit komentar da ‘žene ne treba da budu mršave kao koščica’. Ako budem nabacila koji kilogram više, bila bih zaštićena od toga da me opet povrijede.
Možda sam se uplašila da povratak ne bude uspješan, pa sam zato klopom napravila garanciju da nikada to ne doživim. Možda nikada i ne saznam šta me je navelo na tu mračnu stazu. A mogla sam da prođem bez svega toga.
Ali, tog ljeta je tako počelo, i ta borba između mog uma i mog tijela je potrajala deset godina.
Do sredine septembra ugojila sam se prvi put put 6,35 kilograma (“kamen” je stara engleska mjera za težinu, Monika ju je koristila u autobiografiji namijenjenoj za englesko govorno područje, a “kamen” je upravo – 6,35 kg, prim. prev.). Počela sam da radim strašne vježbe sa vrhunskim olimpijskim trenerom, ali time sam samo maltretiranje mog uma zamijenila maltretiranjem mog tela. Kad god bi se serije treninga završile, jela bih neprestano dvije nedjelje. Tajno, ubacivala sam u sebe onoliko hrane koliko je to uopšte bilo moguće. Ponekad i noću, a u drugim situacijama, prosto, kada nikog nije bilo u blizini.
Thestenine, burgeri, grickalice, noćni izlasci do restorana brze hrane. Uh… Deset nedjelja treninga koji bi se mogao nazvati olimpijskim su nestale u trenu. A nije mi pomoglo to što sam tokom treniranja dobila neke šokantne vijesti.
Čovek koji me je ubo nožem je bio na suđenju. Kazna? Dvije godine, ali uslovno. Bila sam zabezeknuta.
A onda smo čuli da se kancer mog oca proširio i da je smrt vrlo blizu.
Nakon što sam provela dan s njim u bolnici, gdje je bio na hemioterapiji, svratila sam u jedan supermarket i napunila torbu tjesteninama, grickalicama, slatkišima. Znala sam da time narušavam moje zdravlje, ali me nije bila briga.
Nije prošlo dugo, a nabacila sam još jedan ‘kamen’ težine. I, stigla do njih 12 (76,2 kg). Ali, znala sam da me tenis čini sretnom i krenula sam naporno da radim da bih mu se vratila. Brinulo me sve gore zdravstveno stanje mog oca, ali bila sam svjesna kolika sam postala. Uz to, uopšte mi nije pomagalo ni to što su svi bili opsjednuti time kako sam izgledala, a ne kako sam igrala.
Nakon osvajanja Australijan opena 1996, ispala sam na Vimbldonu od igračice koja je bila 59. Novine su tada pisale da sam izgledala kao sumo hrvač.
Kada je moj otac umro 1998, bili smo šokirani, a ja sam se opet okrenula – hrani. Ponovo sam izvodila tajne pohode na kuhinju, naručivala klopu preko hotelskog servisa, sve dok treneri nisu zabranili da mi se obroci donose u sobu. Iako sam se osjećala užasavajuće neatraktivnom, izgleda da je još uvijek bilo muškaraca koji su bili zainteresovani za mene. Bendžamina sam upoznala na jednoj vjeridbi. Bio je od onih korporativnih ljudi koji putuju svijetom, a pritom pravi gurman. A imao je i ono nešto što nisu imali drugi momci s kojima sam izlazila: bio je gojazan. To me je i tješilo. Shvatila sam to kao tiho pristajanje na ono kako ja sama izgledam.
Imala sam tada problem sa desnim stopalom i morala sam da prestanem sa treninzima, pa sam to shvatila kao opravdanje da sa Bendžaminom idem na što je više večera moguće. Desetinu puta bih prosto otišla da ga vidim u Bostonu, a onda smo išli kroz grad i jeli. Nikada se, s njim u društvu, nisam pitala kako sam. Mislim da me je volio onakvu kakva jesam. I, taj osjećaj me je oslobađao. Ali, nije zapravo bilo baš tako. Počela sam da ga, poput sjenke, pratim u jedenju – on naruči dezert – to je odmah bilo zeleno svjetlo i da ja učinim isto.
I, koje odluke sam donijela? Da osvojim novi grend slem? Da se vratim na teniski vrh? Ne, imala sam samo jedan cilj: da budem mršava.
Ako bih samo mogla da budem mršava, sve bi bilo okej. Zaslijepljena optimizmom koju stavljanje novog kalendara na zid donosi, stvarno sam imala najbolje ponašanje što se ishrane tiče tih prvih nekoliko dana. Ali, onda bi me nešto uznemirilo, a ja bih za tili čas otvorila kesicu sa gricklalicama. Odmah bi me to bacilo u ona luda razmišljanja.
Da, bila sam sportistkinja, vježbala cijeli dan, bila sa najboljim nutricionistima i trenerima. Ali, i dalje sam bila debela i stručnjak da sakrivam svoje tijelo ispod odjeće. Nestvarno je koliko učinak šestosatnog treninga može da se uništi za 20 minuta nekontrolisanog jedenja. A ja sam postala vrlo dobra u laganju nutricionista i trenera o tome koliko treniram, a koliko jedem.
Što sam veća postajala, to sam se osjećala sve manjom osobom. Ali, nisam znala kako da zaustavim to ludilo. Probala sam svaku dijetu, svaki program treninga, konsultovala se sa najboljim fitnes stručnjacima, ali se ništa nije mijenjalo i bila sam ubjeđena da sam upravo ja predodređena da budem nesretna osoba u tijelu za koje nisam osjećala da je moje.
A onda se nešto desilo. Te 2003. riješila sam da se odmorim od tenisa. Osjetila sam da mi treba vremena za sebe samu, bez ikakvih stresova. Otarasila sam se eksperata, davalaca savjeta, prestala da brojim kalorije i odbacila moj dugotrajni, rigidni program rada. Prestala sam da tragam za odgovorima van sebe i počela da osluškujem tihi glas unutar mene. Odjednom sam shvatila da problem nije u onome što jedem – već u onome što jede mene. Počela sam da pravim prve korake, kao beba, iz moje zone komfora i krenula da radim neke stvari koje ranije nisam ni zamišljala – skok sa padobranom, razgledanje Pariza, sređivanje mojih fotografija koje je otac sakupljao tokom 20 godina. Dozvolila sam sebi da ožalim svog tatu kako je i red.
I, kako su moji dani počeli da se pune kvalitetom, moj stomak je prestao da se osjeća praznim. Negdje usput su moje tijelo i moj um sklopili primirje. I, tokom sljedećih godina dana jedenja svježe hrane, u čemu sam uživala, težina je jednostavno – nestala. Jela sam šta god sam htjela, a zaustavljala bih se kada mi je bilo dosta.
Znam kakav je osjećaj kada ste natrontani odjećom, a vruć dan i na plaži ste. Znam kakav je osjećaj kada se osjećate mizerno u sopstvenoj koži. Znam kako izgleda kada krećete u noćne pohode na kuhinju, a budite se sa grižom savjesti. Ali, ne mora da bude tako. Konačno, znam i kakav je osjećaj biti srećan”, napisala je, pored ostalog, u svojoj autobiografskoj knjizi “Getting a grip” Monika Seleš, koja danas 2022. ima 49. godina.
