Šantićev parkić sa bistom pjesnika. Iz parka se pruža prelijep pogled na Neretvu što koriste i mladi parovi.
Priča Neretva i dalje:
„Bilo je žena poslije Anke, ali nijedna kao što bijaše ona. Zorka, koju poslije Anke ljubljaše Aleksa, ne bi ni približna Aleksinoj prvoj ljubavi.
Istina, htio ju je ženiti. Ali, isto onako kako Šantići nijesu blagonaklono gledali na Anku, tako i Zorkini nijesu prihvatili Aleksu.
„Tako je život izravnao račune“, govorili su Mostarci.
“A volio je, nije da nije, ali daleko je to bilo od čiste, mirne i jednostavne ljubavi kao što nekada imaše sa svojom Ankom.“
Moja noći, kada ćeš mi proći?
Nikad!
Moja zoro, kada ćeš mi doći?
Nikad…
Udade se, nakon nekog vremena i Zorka, za visokog bankarskog službenika.
Prošlo je neko vrijeme od Zorkine udaje, kad se jedne večeri pojavi ona u Guslama u pratnji supruga Milana Jovičića. Aleksa je sjedio sa sestrom Persom. U trenutku preko njegovog lica kao da je sijevnula munja. Nije nastavio ono što je dotad živo pričao, samo prošapta:
”E, moja Perso” …
”E, moj Aleksa”, odvrati sestra kroz uzdah.
Ujutro, uz kafu, pročita sestri naglas:
Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te,
U tvojoj bašti ja te vidjeh juče,
Gdje bereš krupne. Raspukle granate.
”Aleksa, ova ti je jedna među najljepšim”, reče Persa pošto je saslušala pjesmu.
”Kako ne bi, moja Perso! Kako ne bi, kad sam je iz srca iščupao.”
M.Marić
