Nije bitno koliko godina imaš – za njega se brzo vežeš. Da li te roditelji za ruku drže kao dijete dok žure negdje ili su to srednjoškolski dani, rano ujutro dok ideš na posao ili oko četiri kad se vraćaš kući, pa zaglaviš u špicu – svejedno. Stari žuti tramvaj izvuče osmijeh na lice kad god ga vidiš kako se iz daljine sporo vuče i približava stanici.
Na mnoge bitne sastanke i događaje se ide pomoću njega. Na kafu s rajom, na prvi izlazak s djevojkom, koncerte, gradski derbi – sve stane u “tricu”.
Samo reci na kojoj me stanici čekaš i eto me brzo. U njemu nikad nije dosadno; vidiš mnogo veselih lica, a i onih zabrinutih, što stalno u sat gledaju, da ne zakasne valjda. Mladi bi da otvore prozor, a stari ne daju, ubit će ih propuh i tako po sto puta „otvori-zatvori“.
Čim vidiš nekog starijeg, odmah se ustaje da se mjesto ustupi – ma koliko god da još stanica imaš do izlaska. Stari žuti tramvaj je puno više od prijevoza. Kad dođe neki drugi, moderni – to je prijevoz, a Žućo je nešto drugo, duša ovog grada, simbol jednog vremena.
Preživio je taj sve što se može preživjeti i dalje cupka i škripi šinama, malo naget ustranu, malo se trese, ali ipak se njemu svi više obraduju kada ga vide nego ovim modernim ušminkanim limenim čudima.
A kad se iznenada pojave revizori – to je tek priča za sebe, tek tada Žućo ima svoj pravi smisao. Nadam se jednog dana, kad ovi novi reklamni leteći brodovi zamijene stare žute tramvaje, da će bar jedan ostati da kruži po gradu, da izmami osmijeh nas staromodnih kada ga vidimo kako dolazi po nas na stanicu. Prijevoz može biti svašta, a tramvaj je tramvaj – žuta trica.
Senad Guso
Izvor: Fenomenalno
