Kada sam bio dječak često smo, uostalom, kao i danas, putovali pravcem Stolac-Mostar. To je bilo vrijeme bez pametnih telefona pa je valjalo osmisliti način da vrijeme brže i ugodnije prođe. Tada su cestom vozili najčešće Golf 2, Mercedes 190 i Kadet „suza“.
Zabavljao sam se na način da sam brojao kojih će automobila od ta tri brenda najviše proći određenom rutom. Jasno da je Golf 2 najčešće bio šampion, iako sam uvijek natezao za autsajdere.
Neki dan sam sebe uhvatio u sličnoj igrici, ali sam ovaj put pokušao na dijelu ceste prema Stocu „uhvatiti“ omjer žena i muškaraca vozača.
Iznenadilo me je to što su se žene jako dobro „nosile“. Eto, i u sredinama poput naše pucaju ti patrijarhalni obrasci po kojima je nekada bilo normalno da samo muškarci voze.
Naravno, i dalje su tu relikti tih obrazaca u vidu npr. nezadovoljstva jednog postupcima drugih vozača popraćenog riječima: “Šta radiš ženska glavo” … “vidi kako skrenu” , “sigurno je žensko” …
Mene jako raduje emancipacija žena, pokazana i na ovom naizgled beznačajnom primjeru, i to što se taj proces već duži period odvija vrlo učinkovito.
Nismo prvaci ravnopravnosti i kasnimo za zemljama Zapada, ali smo jako odmakli od Istoka. Generalno gledajući, taj odmak je kod nas napravljen prvenstveno u Drugoj Jugoslaviji.
Svijet se mijenja i postaje sve bolje mjesto. Već odavno ne spaljujemo vještice. To ne znači da one ne postoje – sve su žene vještice – nego ih se učimo poštovati i voljeti.
Vješte sa travama, vješte u kuhinji i još mnogogdje. Od trava bude lijek, od par namirnica ručak, od budale čovjek, pa je razumno vjerovati da bi i od ove zemlje načinile bolje mjesto, makar sastojci ne djeluju obećavajuće. Sve treba dati u ruke vješticama. I čekati novo čudo.
Bešir Isaković
