Gore kod višegradske kapije u Čebedžijama bila kućica, obaraština, samo jedna soba, i u njoj živio Ejub sa ženom i šćeri Salihom. Izrasla Saliha u plaho finu curu pa se u nju zagledao Mahir, mesara Ragiba sin. Mesari su u nas vazda bili iza doktora i inžinjera po ugledu, a po bogatstvu da ti i ne govorim. Još ako su bili vješti u rezanju mesa i znali sa mušterijama, ni ministri him nisu bili ravni.
Helem, Mahir obilazio Salihu sve češće dok nije jedne noći došao po nju i odveo je svojoj kući, a da roditelje nije ni pitao, a nije ih pitao jer je znao da oni nisu za to. Dovede je pred njih, mati mu se naljutila, zemlju grize, ali ne reče nijedne pogotovo što je babo bio mekši te ih fino primi i poželi sreću. Tako ti i bi.
Volili se i sve imali osim… Evlada. Mahir se nije plaho sekiro, nek je njegova Lila, tako joj je tepao, pored njega, a evlada će biti ako bude suđeno. Mati mu se nije mogla pomiriti i kad je god mogla prigovorila je što joj sin dovede sirotu i još jalova, kako je znala često rijet. Prođoše tako i četiri godine kad Lila reče svom Maši da bi rada bila kakvo siroče da usvoje, od sevapa, a njima da želja mine za djetetom. Doveli maksumče od dva mjeseca iz doma i svi ga prihvatiše, jedino svekrva u početku rondala, ali ga i ona primi srcu. Poslovi išli dobro i dijete raslo u bonluku, biva bogatstvu i blagostanju, a nakon dva ljeta Mahir reče svojoj Lili da bi dobro bilo da Senad ima sestru, a Lila jedva dočeka te usvojiše i Senadu. Sada bi mogao komotno napisati da su živjeli dugo i sretno i završiti ovu istinitu priču iz naše mahale kao bajku, ali vratnička bajka ne bi bila bajka da Saliha nije zatrudnila i rodila sina.
Kada su bili najsretniji i prestali misliti i nadati se svom evladu stiže nagrada za sabur i dva velika sevapa.
Vratnik, Mušina kahva
Hažibeg
