Onaj ko nije vidio zalazak sunca u Dubravama neka povjeruje da je na gubitku. A potrebno je tako malo: samo pogledati večernje nebo.Tu u prostoru “biblijske razodjenutosti i jasnoće” sve je zahvaćeno “kosmičkim požarom” posljednjeg večernjeg sunca. Toliko ovdje ima zraka da modri planinski vijenci jedre desetine kilometara, lijevo prema Leotaru i desno prema Biokovu.
“Ispred kuće na obližnjem Pjanom brdu u Dubravama”, piše Alija Isaković, “s visine manje od tri stotine metara, vide se dijelovi jedanaest bivših kotara. Na južnom nebu, kolik’ je Pelješac i koliko je nebodarje, toliko je pozorje oblaka ozarenih sunčevim ognjištem boje usijanog čelika. Više i dalje od toga čini se da je to prizor kojim je irizirana čitava Zemljina polulopta i bezbrojni ljudi objedinjeni istim ushićenjem. Čini se da mogu čuti i mogu vidjeti to mnoštvo rasuto u prostranstvu gdje sam ja svakome ista čestica kao što je meni bilo ko, tamo….U kavalkadi rumenkastih oblaka nad Pelješcem jezde helenska mitska prikazanja i znamenja, junaci, konjanici, borna kola, strijele i utvrde.
Na jugoistočnom rubu, negdje iznad Stona, brodi svečarska Panatenejska povorka platinastobijelih oblačaka, a bliže – u pirateriji dva kumulusa, zmije dave Laokona i njegove sinove. Mogu se razaznati njihove očajničke kretnje, trzaji glavom, mazni pokreti zmija i očev zaludni krik u prazno nebo.” (Alija Isaković, Čudesa dneva, u knjizi Jednom, Mostar, 1987. str. 15).
Dubinu sanjarenja o rodnoj kući otkrila mi je moja tetka Mejra u rijetkim, ali upečatljivim dolascima. Ona nije mogla sjediti u kući kao ostali gosti nego bi, za me bez ikakva razloga, obilazila sve kutke naše stare kuće, sve dijelove bašče i ograde. Nisam se mogao načuditi šta ona gleda i traži u bezvrijednim i prozaičnim stvarima i budžacima našeg doma. Za moju tetku to je bila poezija.
Gotovo je sa strašću pričala o nekom beznačajnom kamenu iznad naše kuće. Najednom je kamen oživio i postao lik u njezinoj priči. Tetka je vidjela nešto što je za mene bila tajna. Njezino izbivanje iz rodne kuće učinilo je da se razlikuje od mene. Osjećao sam samo da je bogatija od mene, emotivnija i razboritija, krhkija i tužnija.
Ovdje je nekada bio moj cijeli kosmos. Malo je ljudi kojima je dato kosmičko iskustvo djetinjstva. I kuća, i bašča, i polje, i šuma i cijeli nebeski svod. Djetinjstvo. Sretno djetinjstvo. Roditelji, brat i sestra. Nisam imao dedu i nenu. Imao sam psa i konja. Imao sam plave noći pune zvijezda. Kada se izdaleka vraćamo kući i zavičaju, osjećamo potrebu da tamo tražimo ponešto od samoga sebe nekadašnjeg, isto onako kada se usput vraćamo i ustrag tražimo, široko otvorenih očiju, neku izgubljenu dragocjenost. Svaka staza prolazi kroz naše srce i našu maštu. Ovim putevima smo letjeli u susret nebu i beskraju.
Ovim stazamo smo plakali, trčali, paljetkovali i šervanili, vikali, lagani kao leptiri, izvan realnog svijeta, niti ičeg zajedničkog s ostalim dobima života. Ovom čarobnom dolinom zavičaja još se ori smijeh one obijesne mladosti koja je vjerovala u svoju neprolaznost. Ljepota mladosti i jeste u zabludama i iluzijama kako nema niko jači, ljepši i snažniji i da nema nijedne stvari pod kapom nebeskom koju ne možemo imati. Sreća mladosti je u tome što vjeruje u nevjerovatno i što ne prihvaća nemoguće. Mladost koja se “ne boji ničega pa ni sebe same”.
William Goyen piše: ‘’Kako je čudna pomisao da dolazimo na svijet na jednome mjestu kome u početku ne znamo ni imena, koje vidimo prvi put, a onda na tom anonimnom nepoznatom mjestu, rastemo, krećemo se po njemu dok mu ne saznamo ime, pa ga onda izgovaramo s ljubavlju, nazivamo ga ognjištem, puštamo korijen u njemu, činimo ga gnijezdom svojih ljubavi, tako da na kraju, kad god ga pomenemo, činimo to kao ljubavnici, u nostalgičnim napjevima, u pjesmama prepunim čežnje.’’
Sada mi moja stara, rodna kuća pridolazi iz mraka sjećanja komad po komad, a ja osjećam neku vrstu kajanja što nisam dovoljno dugo živio u mojoj rodnoj kući. Sada bih bolje i dublje znao živjeti u mojoj roditeljskoj kući, ali kasno je i za kajanje i za prošlost. Nije kasno za sanjarenje. Sanjanu kuću niko nam ne može uništiti, zato što ona zapravo ne postoji. Nikada nije ni postojala. Ta sanjana kuća je komprimirana pilula udobnosti, prijatnosti, zdravlja i zadovoljstva.
‘’Kuća, to je sama ličnost’’, tvrdi Jules Michelet, ‘’njen oblik i njen najneposredniji napor, njezina radost i njezina patnja.’’ Sada razumijem A. Toussenela kada kaže kako “uspomena na prvo ptičije gnijezdo koje sam našao ostala mi je dublje urezana u pamćenje od uspomene na prvu nagradu za pismeni sastav koju sam dobio u gimnaziji. Bilo je to ljupko gnijezdo ljupke zebe s četiri sivoružičasta jajeta, išarana crvenim linijama kao neka tajanstvena geografska karta. Osetio sam tog trenutka kao neki udar neizrecive radosti i koji mi je više od jednog časa ukočio pogled i noge”.
Prvo moje gnijezdo s ptićima, u djetinjstvu, ima karakter iskrenosti i uvjerljivosti. Gnijezdo se kao svaka slika odmora i mirovanja neposredno vezuje za sliku jednostavne kuće. Razrušeno gnijezdo, a moji su ih drugari mnogo porušili, budi sliku porušene kuće. Prestrašeni cvrkut vlasnika gnijezda, podsjeća me na krik kućevlasnika.
Mjesto pravljenja gnijezda određuje ženka, a ne mužjak, kako bismo pomislili slijedom ljudske patrijarhalne logike. Priroda je ženku obdarila privilegiranim darom, donošenja života na svijet. Ženka je, dakle, rađajući princip. Radi toga, ona odabira mjesto rođenja njezinih ptića, jer ko bi drugi bio odgovorniji za sigurnost njezina potomstva.
Pri tome su njezina intuicija i sve druge procjene građenja gnijezda, za nas, posve neshvatljive i izvan su našeg racionalnog razumijevanja stvari. I na koncu, priroda se nije pouzdala u snagu i hrabrost mužjaka u zaštiti zajedničkog potomstva, nego u majčinu ljubav i upornost. Ženka štiti mlade, čak i od njihovog oca. Dakle, ova tri dara prirode: mjesto rađanja, rađanje i briga za potomstvo, razlikuju ženku od mužjaka, i ne samo to, ta tri Božija milodara čine ženku privilegiranom, odabranom.
U kuću se čovjek vraća, tačnije, on sanja da se vraća, kao što se ptica vraća gnijezdu. Taj znak vraćanja obilježava beskrajna sanjarenja, jer se ljudska vraćanja vrše u velikom ritmu ljudskog života koji preskače godine izbivanja. Čovjek je u prednosti u odnosu na pticu jer se on pomoću sna bori protiv svih odsutnosti i izbivanja iz kuće. Posmatrajući gnijezdo vraćamo se izvoru povjerenja u svijet, pozivamo se, kako bi to rekao Gaston Bachelard ‘’na kosmičko povjerenje’’.
‘’Zar bi ptica gradila svoje gnijezdo’’, pita se ovaj francuski esejista, kad ne bi imala instiktivno povjerenje u svijet?’’ Tako čovjek, kao ptica, od svoga nestalnog skloništa, paradoksalno bez sumnje s čistom imaginacijom, stvara apsolutno sklonište, vraćajući se tako izvorima oniričke/sanjane kuće. Naša kuća, shvaćena u smislu njene oniričke moći, je gnijezdo u svijetu. ‘’Gnijezdo kao i onirička kuća, ako se stvarno nalazimo na izvoru naših snova’’, veli Bachelard, ‘’ne zna za neprijateljstvo svijeta.’’
‘’Doživljaj neprijateljstva svijeta dolazi kasnije, a svaki je život u svojoj klici, na svome prapočetku prijatnost, dobro bivstvo’’, rekao bi filozof. Kuća je, bez sumnje, najveća sila integracije za misli, za sjećanje i snove čovjeka i bez kuće bi čovjek bio rasuto i razbijeno biće. Jedan francuski pisac kaže kako se ljudi mogu podijeliti po tome gdje žele živjeti: u kolibi ili u dvorcu.
Međutim, pitanje je daleko složenije: ko ima dvorac sanja o kolibi, a ko ima kolibu, sanja o dvorcu. Svako od nas ima svoje trenutke kolibe i svoje časove dvorca. Da bismo živjeli blizu zemlje, mi se spuštamo na tle kolibe, ali nedugo zatim htjeli bismo vladati horizontom u nekom velikom dvorcu. Tako se u nama smjenjuje dijalektika dvorca i kolibe, skoro u pravilnom ritmu sanjarenja.
Nikada mi neće biti jasno čemu se duša više raduje: odlasku u nepoznato i tajanstveno ili povratku u poznato i drago? Šta je prevlađujuće: naš avanturistički, istraživački duh ili pak naš komformizam i okrenutost spoznanim predjelima duha? A duša se raduje povratku i to je prastara emocija koja nam pridolazi iz tame vremena i potapa nas kao plima.
‘’Vraćati se podneblju’’, piše Mirko Magarašević, ‘’kome pripada duh mjesta bez koga ne možemo, u kome se naše postojanje najprisnije osjeća, to je drevna emocija koju tumačimo značajem rodnog podneblja: ono svakako ima moć djelovanja na naš duh. To je, naravno teško do kraja objasniti. Ali zar se odmah ne postavlja pitanje: zašto to i kome objašnjavati? Ali to se pitanje i bez spoljnog naloga “gnijezdi” u nama pa ga naše biće upućuje sebi i kad je načisto da na njega nikada neće naći valjan odgovor.’’
I zbilja, u čemu je tajna naše zavičajnosti? Odkuda ta slabost, ta ganutljivost i vezanost našeg sjećanja? Tajna naše zavičajnosti ne iscrpljuje se, dakle, samim mjestom našeg rođenja, sokacima rodnog grada, seoskim ulicama i najranijim zapamćenim prizorima našeg djetinjstva ili bljeskovitim sjećanjima na prva saznanja u prvom podneblju našeg života.
‘’Zavičajna tajna’’, piše ovaj autor, ‘’sadrži ključeve svega toga, u redosljedu i snagom dejstva koji se ne mogu sasvim jasno razvrstati ili po značaju, većem ili manjem, u sjećanju smiriti, utoliko prije što je tu i zavičajnost duhovnog nasljeđa jednog podneblja.’’ Duh podneblja može odrediti sudbinu čovjeka, promjeniti njezin smjer, vratiti nadu u izgubljenu snagu, vratiti dušu iz sustalosti u akciju i okrijepljenje.
Zavičaj je stjecište utisaka i sjećanja, jedna vrsta prirodnog arhiva gdje su pohranjeni naši doživljaji, naša sjećanja i naš duh. To je jedini ljudski i duhovni prostor u kojem čovjek ne treba misliti šta je šta i ko je ko, već jednostavno prepoznaje i nastavlja živjeti ono što je nekada ovdje započeto, pa zbog nečega prekinuto. Zapravo, taj prekid čovjek apstrahuje, kao da nije ni postojao i nastavlja živjeti dalje.
Svugdje drugdje, gdje ga vodi njegov pustolovni duh, čovjeku je reda za svaki kontakt “ukucati lozinku”, učiniti napor, intelektualni i ljudski, kako bi uspostavio komunikaciju. Jedino u zavičaju čovjek živi u matici života, a svugdje drugdje na periferiji.
‘’Zavičajna čežnja je’’, piše Džafer Obradović, “izraz generičke sentimentalnosti ljudske prirode, lijek za bolnu prazninu, ponor i raspuklina u duši.” Sjećanje na zavičaj je bijeg od nesklonosti i nesavršenosti života u cjelovit svijet djetinjstva u traženje i prepoznavanje “poznatih puteva koji su nam dragi jer su poznati, a poznati su jer su spoznati’’.
‘’Ako je, dakle, put u beskrajni zavičaj poslanje’’, zaključuje Obradović, “onda je sustanje na tome sudbinskome poslanstvu i vraćanje istim putem nazad svome ishodištu – izraz putnikova klonuća i njegov poraz.” Povratak zavičaju je znak očaja i nesnalaženja, a njegov bijeg u poznato, znak je odustajanja od iskušenja novog i nepoznatog. Veliki i moćni nemaju zavičaja, ili bolje, njihov zavičaj je cijeli svijet.
Tragedija modernog čovjeka zove se bezavičajnost, jer niko ne živi u rodnoj kući niti mu je dato da u njoj umre. Rijetki su oni sretnici kojima je dat potpuni zavičaj, oni kojima je zavičajna zemlja ostala ispod noktiju. Ljudi su danas bez toga uporišta lutalice i pustolovi, koji o “mistici tla” i onim prvinama zavičajnog prostora tek sanjaju. Zavičaj nije samo poznati i dragi pejzaž, rodna kuća i lijepo sjećanje na sebe, nego je to i duh naših predaka koji čeka i drijema na našim grobljima.
Istovremeno, zavičaj može biti i ružno, neizbrisivo, frustrirajuće sjećanje i ponižavajuća uspomena. Valja razumjeti i takve ožiljke na duši, mada nikada ne znamo da li je veći podstrek našem duhu to negativno, ružno sjećanje ili pak ono bljeskovito i prijatno vraćanje u prošlost.
Prijatnost nije uvijek saveznik aktivnog duha, kao što nije i neugodnost, izvan svake sumnje. Život nije uvijek prijatnost kao ni neprijatnost, ali da se u našoj čaši mješaju oba ova otrova, nema nikakve sumnje. Kako bismo inače prepoznavali slast prvog ili gorčinu drugog.
‘’Čašu meda još niko ne popi da je čašom žuči ne zasladi“ ili tako nekako, pjevao je crnogorski vladika i pjesnik, Petar Petrović Njegoš. I to je, konačno, život.
………
Eto vidiš, moja fascinacija vlastitim podnebljen, isto tako, mora biti uspoređena sa slikom koju o mome prostoru ima stranac, neko kome ovo sve ne znači ništa, neko ko samo prolazi i ovo vidi kao krajputaški krajolik, nešto što treba proći idući prema nekom drugom izabranom cilju, negdje drugdje. Bio sam često osupnut i uvrijeđen kada bi me moji drugovi iz studentskih dana, koji su sa mnom ovdje dolazili, upitali od čega žive ovi ljudi ovdje.
Bio bih zbunjen i nikako ne znam šta sam im odgovarao. Čitam ovdje jedan doživljaj Dubrava engleskog putopisca Arthura Evansa, u knjizi Kroz Bosnu i Hercegovinu u vrijeme pobune 1875. koji jaše u karavanu preko Gubavice, Pijesaka i Domanovića, prema Tasovčićima, i tek sada razumijem smisao onog pitanja mojih prijatelja. Pa da čujemo stranca kako vidi “moje prelijepe Dubrave”.
“Kroz ovu pustoš jahali smo mnogo sati, ali tek kad smo došli do južne ivice ovog platoa, pukao je pred nama vidik strašne pustoši, neviđen dotle, te ga je skoro nemoguće predstaviti. Na svim stranama videla su se samo niska brda i gomile trošnog krečnjačkog kamena, bez biljnog sveta, baš kao krupan šljunak na morskoj obali širio se surovi južni krečnjak, gotovo sličan okamenjenom glečeru i kamenitoj pustinji. Stari bogumili ovih krajeva pretpostavili bi da je ovaj predeo proizvod nekog prokletog duha. Kao većina stvari u prirodi, i ovaj pustinski predeo nije bez nekih ublažavajućih karakteristika ljepote.
Boje ovog terena tako su bolne i ne postoji nikakav uslov koji bi mogao uticati na razvoj atmosferskih prilika. Priroda je, tako reći, pripremila beli čaršav za najvećeg svog svetlonošu i ove blede i kamene skelete video sam obojene jutarnjim i večernjim suncem i, ponegde, lepšim šafranovim i breskvinim cvetom nego što ga pružaju zelena brda plodnih predela. Čak posmatrana u svetlu običnoga dana, ova ogolela panorama zaslužuje umetničku studiju. I bez pentranja nekako smo se našli između planinskih visova.
Tužne boje vrlo su jasno odražavale opštu bezvodnost ali ipak delikatna novost nije bila bez prefinjene privlačnosti. Nebo je gore bilo bledo, magličasto azurno, a pusta i skamenjena brda pepeljasta, bleda siva i ponegde obilježena malenim krpama peska i venama sive i žućkaste gvozdene boje. Ravan dole bila je puna takođe bledog i tužnog zelenila. Oko devet sat ujutro počinuli smo u seocetu koje se zove Tasorčić (Tasovčić. op.a.). Ovo je već drugi odmor čitavog karavana. I ovde, kao i u drugim kolibicama duž puta, uzaludno smo pokušavali da nešto dobijemo za hranu.
Svuda su nas dočekivali opštim odgovorom.”nema hleba! Nema jaja!”. Kafa je bila jedino osveženje koje smo mogli uvek dobiti u ovoj užasnoj pustinji. Možda bismo i sustali na putu da nismo poneli iz Mostara nešto smokava i grožđa. Hercegovački seljaci na ovom putu nosili su hranu sa sobom.” (nav. djelo. str. 285).
Mogli bismo se sada beskrajno vajkati i optuživati Evansa za loš odnos spram drugačijega, te da on nije prošao onim dijelom Dubrava koji je ljepši i plodniji, od Domanovića na istok prema Rivinama, te da mu sedlo nije bilo ugodno, da je strahovao od ustanika u Hercegovini, da prvi put vidi mediteranski krajolik.
Ili malo konkretnije: šta zna Evans šta znači kiša u Dubravama? On nikada nije pio vodu iz kamenice, a isto tako nikada nije ubrao hercegovački pipun i raskrižio dubravsku karpuzu da se osvježi. Šta on zna kakvo je zadovoljstvo prikopati vinograd ili nanizati sedamdeset kanafa duhana jednog branja? On nikada nije uvodio konja u štalu, nakon vrševine žita, a onda kiša udari. Ili nikada nije unio duhan sa sušnice u štalu, a Bog dade hairli kišu. Ali, onaj ko se hvali redovno gubi u tuđim očima.
Ipak, ima se poštovati to što piše Evans. Tako izgleda kada se piše očima, u slučaju Evansa, i kada se piše srcem i ljubavlju, u mome sjećanju. On je napravio najtužniju scenografiju za životnu pozornicu, koju može zamisliti samo Salvador Dali. I nije samo problem u totalnom izostanku prirode i života u “ovoj užasnoj pustinji” nego je veći problem u pitanju, koje se neminovno nameće: kakvi su tek ljudi koji dolaze s toga prostora? Kakav je njihov odnos spram prirode, spram boja, vode, i života općenito?
Imaju li takvi ljudi ikakve potrebe za lijepim i plemenitim? Kakvi su to ljudi kod kojih općenito nema ni jaja ni hljeba, a ima kafe na svakom odmorištu? Ne možemo ne vidjeti i stanovit trud Evansov, doduše neuvjerljiv, da popravi sliku o ovom prokletom krajoliku, ali, avaj, odakle šafrani i breskvin cvijet u Dubravama, u vrijeme kada su se sladili grožđem i smokvama. Ipak, htio je da sačuva mogućnost života i u takvom užasu i pustinji.
Samo je zavičajno i moje siromaštvo lijepo. Svakoga drugoga klonimo se kao kuge, s gađenjem i indignacijom. Zašto je samo naše siromaštvo, ne samo lijepo i nezaboravno, nego i, evo sada, poželjno? Šta, zapravo, znači biti bogat ili siromašan sada na zgarištu rodne kuće? Siromaštvo rađa želju i nadu da će biti jednom to što želi, a samo čovjek koji ima želje je živ čovjek. Siromaštvo je najbolji lijek za životnu dosadu i ravnodušnost. Zato orijentalni čovjek zna živjeti siromaštvo kao stanje, dok se zapadnjak time užasava.
Nije dovoljno samo vidjeti i opisati, treba to i živjeti drugim osjetilima ili jednostavno treba promijeniti pravac putovanja kroz Dubrave, kao što je to učinio Heinrich Renner samo neku godinu kasnije od Evansa u knjizi Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko 1896.
E, pa da vidimo kako izgleda promijeniti ugao gledanja, promijeniti optiku.
“Nakon nekog vremena stižemo u Domanoviće, riječ je o jednom važnom cestovnom raskršću. Desno odavde ide put za Stolac, historijsko mjesto poznato po Rizvanbegovićima, grad s mnogo starih spomenika, poznat i po neobičnom bogumilskom groblju. Preko Neretve se nalazi Čapljina. Domanovići se sastoje od velike ulice s malim birtijama, kafanama i svaštarama, koje ovdje opstaju zahvaljujući prolaznicima, no uglavnom zahvaljujući kasarni koja je tu stacionirana. Naime, sagrađena je velika pješadijska kasarna, gdje je smješten jedan bosanski bataljon. Prijatna šumarska kuća podsjeća na pošumljavanje krša, na čije ćemo tragove uskoro na našem daljem putovanju i naići. Nižu se polja duhana, velika krda stoke, usred polja s divnim kućama.
Posebno mi za oko zapadne jedan turski ljetnikovac na Bivolju Brdu, prostran i lijepo sagrađen. Cesta ide uz brdo pa niz brdo, pokraj dubravskih padina, sve dok se konačno ne spusti na Bišće polje, čiji smo opis već u više navrata dali. Na Buni iza ograde opet proviruju smokve i masline, a sa svih strana u ovom lijepom mjestu pozdravljaju velike kamene kuće, stvarajući tako kraj ljetnikovaca. Buna je poznato historijsko mjesto. Još u davna vremena imala je veliki značaj, a o tome svjedoči veliki most koji u devet lukova ide preko rijeke Bune. Proslavila se za vrijeme posljednjeg hercegovačkog vladara Ali-paše Rizvanbegovića.
Stolovao je u staroj kuli u Stocu te je, kao što smo to u ranijim odlomcima spomenuli, za vrijeme ustanka bosanskih plemića pod Husein-kapetanom Gradaščevićem, ostao vjeran sultanu, te time zadobio titulu hercegovačkog vezira. Zahvaljujući tituli svojevoljno je upravljao nastojeći “svoju provinciju” dovesti do materijalnog blagostanja. Uveo je sadnju riže u neretvanskoj ravnici, zasađivao je masline i štitio vinogradarstvo, nastojao je proširiti uzgoj svile.
Na Buni je sagradio prekrasni dvorac s džamijom. Sultana je slušao onoliko koliko je htio. Ali kad 1849. u Bosni opet izbi plemićka buna, stade na stranu svojih suplemenjaka i begova, te protiv kršćana počini teška zlodjela. Isprva je pobjeđivao, no poslije se javi osvetnik povrijeđenog sultanovog autoriteta, Omer-paša Latas.” (nav. djelo. str. 288-289)
Ne biste vjerovali, ali ova dvojica putopisaca, Englez Evans i Nijemac Renner, išli su istim putem, samo obrnutim smjerom. Rezultati njihovog dubravskog brevijara su upravo oprečni kao i njihov pravac putovanja. Ali, ne treba zaboraviti kako su obojica u pravu. Dubrave su upravo to, nepojamni kontrast između Evansove “užasne pustinje” i Rennerovih “polja duhana, krda stoke usred polja s divnim kućama”. Pitanje je samo koja slika preovlađuje i koja je u vidokrugu obasjana svjetlošću putopisnih reflektora.
Obje ove slike, pustoši na jednoj i blagostanja na drugoj strani, pripadaju Dubravama. One se ciklično smjenjuju ovdje, upravo prema ovakvom kontrastu, kao što imamo red suše i red kišnih blagdana, red gladi i nerodice i red blagostanja i rodnih godina, vrijeme mira i vrijeme ratnih i buntovničkih godina, red radosti i red tuge, red beznađa pa red nade. I tako unedogled. A zar je, u životu, negdje drugačije? Dobro, moglo bi se ovo čitati iz ideološke optike, kada bismo bili tako zli i sumnjičavi.
Englez Evans, za sve što ne liči na engleski pejzaž smatra pustinjom i barbrskim prostorom koju samo engleska kolonizacija može privesti kakvoj takvoj kulturi. A Nijemac Renner konačno može uživati u uspostavljenoj njemačkoj koloniji i sve vidjeti kroz ružičastu optiku austrougarske politike u Hercegovini.
Samo u trenucima kada nas preplave emocije i nostalgija, mi peglamo naše predstave izvučene iz našeg iskustva i sve dovodimo u ravan nerealnih slika o bogatstvu i ljepoti našeg podneblja. Onda takvu povećanu vrućicu zovemo ljubavlju naspram zavičaja. Svaka je ljubav, doista, slijepa. A zavičaj je prema nama, u krajnjoj liniji, ipak samo maćeha, posve ravnodušan i stran, gluh i nijem za naše postojanje.
Šta znači to naše prenemaganje i plakanje kad smo samo zrnce u trajanju, vlat trave u dubravskim okrajcima, šta kad smo tu samo jedan dušak i ovo plavo, azurno nebo ogledat će se, uskoro, u nekim drugim očima, u nekim tuđim snovima?! Ovaj krajolik nikada neće biti naš osim u našim snovima. On pripada samo sebi i svome trajanju. Nas zanima samo priroda koju su uobličile i odnjegovale naše potrebe, i kada “joj udahnjujemo život izvučen iz ljudskog duha” ona se iznova oblikuje u skladu s drugim našim potrebama. Mi ne stvaramo hranu koju jedemo, ni vazduh koji dišemo, ni druge ljude s kojima razgovaramo: mi iz odnosa koje imamo s njima stvaramo predstavu koju o njima imamo.
Dubrave nekada
Najstariji zapis o župama srednjovjekovne Humske zemlje (Zahumlja) iza sebe je ostavio biskup Grgur Barski u spisu Regnum Sclavorum. Tamo, prema Tomislavu Anđeliću, u glavi XXX, spominje devet humskih župa: “Stantania (Primorska) Papua (Popovo), Yabsko (Žaba) Luca, Velica (Veljaci), Gorimita (Gorska), Vecenike (Večerići), Dubrave i Debre (Dabar).
(F. Šišić, Letopis popa Dukljanina, Beograd-Zagreb, 1928, str. 329, prema T. Anđelić, Srednjovjekovna župa Dubrave, u knjizi grupe autora; Pavao Anđelić, Marijan Sivrić i Tomislav Anđelić, Srednjovjekovne humske župe, Mostar, 1999. str. 189.)
Osim spomena, nema drugih podataka. Župa Dubrave je tada teritorijalno bila okružena humskim župama: Dabrom, Popovom, Žabom i Lukom, te rijekom Neretvom prema današnjem Mostaru i župi Večerići. Počitelj je tada pripadao župi Dubrave. Prema istom izvoru, župa Dubrave se spominje u zapisu dubrovačke državne kancelarije 13. listopada, 1285. godine. Naime, na području Dubrava tada se desilo umorstvo dubrovačkog trgovca Drage Bradusa, koji je bio na proputovanju u mjestu Brdo u župi Dubrave (in Berde in juppa Dobrave). Anđelić misli da je riječ o današnjem selu Bivolje Brdo u Dubravama.
U povelji aragonskog kralja Alfonsa V, iz 1444. god. stoji kako se ‘’grad Počitelj nalazi u župi Dubrave’’. Od naseljenih mjesta u današnjim Dubravama koje su znatno manje područje, spominje se mjesto Trijebanj jer se tamo desila pljačka novca od 2300 dukata, “što je Marino Restić uputio bosanskom kralju po svom bratu Andriji”. Ova se otimačina pripisuje ljudima vojvode Stjepana iz Blagaja i Vidoškog grada.
Naselje koje se najčešće spominje u župi Dubrave, prema dubrovačkim izvorima, jesu Burmazi. Ljudi, iz katuna Burmazi su ‘’stupali u službu dubrovačkih trgovaca za prijenos razne robe u unutrašnjost Balkanskog poluotoka te obrnuto za prijenos raznih sirovina, u prvom redu ruda: olova, cinka, srebra, zlata, te kože i drugih proizvoda”. Burmazi se učestalo spominju u trinaestom i četrnaestom stoljeću.
Naselje Bivolje Brdo postojalo je, prema T. Anđeliću, “u prapovijesno i rimsko doba”. Prvi pomen Bivolja Brda nalazimo u 12. stoljeću (1190.) u povelji kneza Miroslava kao mjesto u župi Luka. U spisu dubrovačke kancelarije spominje se 13. lipnja 1285. u župi Dubrave što je ‘’imajući u vidu njegovu lokaciju, vjerovatnije’’, zaključuje Anđelić. Danas na Bivolju Brdu postoje ostaci srednjovjekovnog grada kraj koga je prolazio karavanski put, “koji je postojao i u antičko doba”. Neki mu pripisuju ulogu sjedišta župe Dubrave. Nakon što je grad na Bivolju Brdu srušen u četrnaestom stoljeću, grad Počitelj je preuzeo njegovu ulogu.
Nakon uspostave osmanske vlasti župa Dubrave je preimenovana u upravno-političku jedinicu nahiju Dubrave. Selo Rotimlja se spominje u “timaru posadnika tvrđave Blagaj”. Neka sela iz nahije Dubrave se spominju u vezi sa “džematom vojvode Petra Hrabrena i njegova brata Vukića”, pa su kao njihova zimovališta navedena sela: ‘’Trijebanj, Hrasno, Hvališevo, Gnjirac(?), Plješivac, Crnići, Jasoča, Paštrokovina, Korotuša i Dubrave”. (A.S. Aličić. Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, str. 130-1).
Na području Dubrava uspostavljena je nahija Počitelj. “U nahiju su popisane nenaseljene i puste mezre, i to: “Gojanovići, Ričica, Kukrica, Opličići, Plešivac, Svitava, Šanica, Kozica, Gornja i Donja Ljubnica, Skočin i Dretelj.”(A. S. Aličić, Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, str. 138)
Ono što treba pomenuti kao značajno svjedočanstvo privređivanja i lokalne uprave, ali i pismenosti i književnosti u širem smislu, jesu epitafi, natpisi na srenjovjekovnim stećcima kojih ima na Radimlji, Hodovu, Opličićima, Trijebnju, Aladinićima, Burmazima itd. Njih su pisali “pisari” i “kovači”. U tim natpisima čitamo danas oskudnu i stiliziranu eshatologiju odnosa srednjovjekovnog hercegovačkog čovjeka spram smrti, životu i Bogu. U tim se zapisima danas može pročitati i onaj pobunjenički i prkosni duh uspravnog bosanskohercegovačkog čovjeka prema vrhovnim autoritetima, onaj zbog čega su proglašeni šizmom i herezom.
Zašto leksikon?
Ono što mi se danas čini najvažnijim jeste prisjetiti se onih koji su dijelili sa mnom ovu raskošnu pustoš i pustinjsku raskošnost moga zavičaja. Dubrave su naseljavali poznati rodovi, počev od srednjovjekovne vlasteoske porodice Miloradovića, koji su, o tome je bilo govora, imali imanje u Crnićima te odselili u Rusiju, pa preko feudalnog osmanskog plemstva Pašića, Hadžiomerovića, Krpa, Opijača, Kapetanovića, Ćibera, Hasanagića, Kajtaza, Šunja, Kosa, Puzića, Topalovića, Treba i drugih, do najpoznatijeg roda Rizvanbegovića na Pješivcu.
Osim ovih rodova koji su bili predmetom mnogih istraživanja i pisanja zato što su aktivno učestvovali u kreiranju historije, ne samo Dubrava nego cijele Hercegovine, ja sam svoju istraživačku pažnju istovremeno poklonio i onima koji su bili, uglavnom, žrtve historije, njezini objekti na kojima se ona nesmiljeno vršila bez milosti i razumijevanja, onim ljudima s periferije za koje se čulo samo kad su služili državi novcem ili životom.
Dakle, riječ je o više od dvije stotine i sedamdeset porodica koje su naseljavale i naseljavaju Dubrave i tamo imale/imaju grunt krajem dvadesetog stoljeća i početkom ovog, drugog milenija. Naravno, ne treba ni napominjati kako sam se u ovoj temi suočio s nedostatkom pisanih izvora zato sam se odlučio na kombinaciju između pisanih artefakata i usmene, porodične predaje do koje se moglo doći. Kod ovih porodica primjetan je čest izostanak interesovanja za porijeklo i sliku svoje prošlosti, pa najčešće članovi pojedinih nemaju ni osnovnih informacija o sebi.
Oni to naprosto smatraju nepotrebnim i suvišnim, čak i njihovi intelektualci pothranjuju takav stav. Ipak, od velikog broja intelektualaca i učenijih pojedinaca dobio sam dragocjene izvore o njihovim familijama, bilo u pisanom ili pak u usmenom komuniciranju te su oni tako postali koautori ove knjige, na čemu sam im zahvalan. Zadovoljan ću biti što će ostati zapis o svim familijama koje su obilježile Dubrave moga vremena, koje su akceptirale jedno vrijeme i koje su, konačno, učinile mene ovakvim kakav jesam. A ko su ti ljudi, Dubravci? Šta ih veže, a šta razvezuje, šta im je zajedničko a šta ih razdvaja?
Rođen sam i odgojen u sredini koju zapadnjaci kvalificiraju “hendikepom heterogenosti”, a istočnjaci jedinstvom različitosti. Dakle, prostor muslimanske mahale u okruženju katoličkih i pravoslavnih svjetonazora. Roditelji su mi više puta ponavljali rečenicu koju nikada neću zaboraviti: uči od drugih on što je dobro, a ne gledaj ono što ne valja. Ovi Drugi bili su katolici i pravoslavni. Ne držim moje roditelje filozofima ni mimo drugih, tek oni su mi, kao i drugi svojoj djeci, usrdno posredovali dubinsko iskustvo, koje nam pridolazi iz tradicije: poštuj druge koliko i sebe sama, jer ako druge smatraš baštinicima i onoga što valja i što ne valja, a istovremeno imaš šta učiti od njih, onda i kod tebe stanuju iste vrline i poroci.
Poruka je značila da tu u mojoj neposrednoj blizini ima neko ko je drugačiji od mene i da o tome treba voditi računa, tako da posjedujem punu svijest o Drugome i Drugačijem. Istovremeno, naučio sam kako taj Drugi može imati i dobrih i loših osobina, a na meni je da napravim odabir i arbitražu. Razumije se, kako je razliku između dobra i zla uspostavljala roditeljska procjena, i to je ono što treba gledati s rezervom, jer apsolutno objektivni sud ne postoji među ljudima. Ipak, mjereno ljudskim mjerama, znalo se uvijek gdje je ta magična granica koja nas čuva od grijeha.
Činjenica kako imam šta učiti od Drugačijih govori o njihovoj vrlini, ali i o mojoj nesavršenosti pa se gubitak i dobitak u toj nekoj razmjeni čudesno podudara. Dakle, isplati se takva razmjena sve dok imamo šta razmjenjivati i dok ima ko ukazivati na takvu “trgovinu”. Takva situacija je osiguravala mogućnost kompariranja i mjerenja svojih postupaka naspram drugih, koju monolitne sredine nemaju niti imaju potrebu za takvim usporedbama. Otuda je čovjek iz heterogene sredine prije sklon sumnji i samoanalizi vlastitih postupaka, manje siguran u predstavu i sliku o sebi i stoga spreman na razmjenu s Drugim. Spremniji na učenje.
Ono što je zajedničko Dubravcima jeste njihov jedinstven geografski položaj. To je jedna niska zaravan (200-250 m nadmorske visine) koju s juga obilježava rijeka Bregava, sa zapada rijeka Neretva, s istoka povremena rijeka Radimlja, a sa sjevera visoka brda, obronci planinskih masiva koji dijele Mediteran od kontinenta. Dubrave imaju specifičnu mikroklimu koju karakterizirju žarka ljeta i blage zime s mnogo sunčanih dana, ali malo kišnih padavina, tipična submediteranska klima. Ta blagost klime omogućuje razvoj poljoprivrede pa je ovo pretežno zemljoradnički predio (u prošlosti je bio stočarski) u kome uspijevaju sve mediteranske vrste, ali i kontinentalno voće. Vinova loza, maslina, breskva, kajsija na jednoj, ali i kruška, jabuka i šljiva na drugoj strani.
Dakle, način privređivanja i egzistencije je snažan integrativni faktor za Dubravce, računajući njegove pozitivne, ali i negativne efekte takvog preživljavanja. Tek se posljednjih decnija dvadesetog stoljeća ovaj način privređivanja pokazao donekle isplativim. Doduše, to je vrijeme kada se taj model kombinirao s indutrijskom privredom, jer je tada veliki broj Dubravaca počeo raditi u industrijskim preduzećima. Tada je ovaj zemljoradnički model privređivanja ušao u fazu plantažne proizvodnje, mada je u osnovi uvijek zadržavao ekstenzivni način proizvodnje. Poljoprivreda je na ovom području formirala jedan poseban model identiteta, različit u odnosu na okruženja koje je mahom brdsko-stočarsko, stvarajući jedan radan i marljiv entitet, ali često samoživ i materijalno intoniran.
Ono što povezuje ove ljude jeste vrlo snažan i još uvijek prisutan, doduše tek u naznakama i inerciji, jedinstven patrijarhalni model življenja. To podrazumijeva aktivan muški princip i dominaciju očevog autoriteta, kao najjačeg integrirajućeg faktora, za razliku od, recimo, bosanskog primarno religijskog modela s dominirajućum teističkim principom, u kome otac nije tako dramatično presudan. Sve sociogrupe u Dubravama, bez obzira na religijske razlike, slažu se u afirmaciji primarnog patrijarhalnog modela što formira jaku zajednicu s patrijarhalnim standardima i jakim vodećim individuama-domaćinima, koji preuzimaju na sebe sudbinu zajednice na svim nivoima egzistencijalnom, moralnom i svakom drugom.
Primjera tome bilježimo i danas vrlo često. Meho Hasić iz Hasića Glavice (Domanovići) zna ime svakoga člana njegove porodice od polovine devetnaestoga stoljeća do danas. Zna i gdje se svaki član danas nalazi, danas kada Hasića ima svuda po bijelom svijetu. Ili hadži Hakija Omanić, koji pored imena zna i sve godine rođenje i smrti svojih srodnika. Na taj se način, u usmenom sjećanju, u memoriji najuglednijeg člana, čuva jedinstvo zajednice, odnosno njezin pater familias svojim sjećanjem i naporom vlastitog uma obuhvata, osvjetljava cijelu zajednicu i čuva je od rasula.
Tako se moralne vrijednosti takvih društava primarno deriviraju iz patrijarhalnog autoriteta oca, a ne viših teističkih sfera, mada se ni taj izvor ne smije zanemariti, ali samo hoću reći kako on, taj drugi, nije primaran. Taj se patrijarhalni univerzalni princip prepoznaje u jedinstvenom, patrocentričnom odnosu prema porodici, djeci, poslu, prošlosti, egzistenciji, sebi, i konačno, prema životu i smrti kod svih stanovnika dubravske visoravni. Sa sigurnošću bi se moglo reći kako u tom pogledu nema razlika među različitim religijskim skupinama.
Čak su Romi, kao neautohtoni element, prihvatili takav način uspostavljanja autoriteta unutar porodice. Patrijarhalni model organizacije života, mada se može već sada govoriti kako je on mrtav u Dubravama, podrazumijeva bezrezervno pokoravanje autoritetu oca i kanonu zajednice, tako da se lične potrebe saobražavaju s kolektivnim do pozicije žrtvovanja za zajednicu. Najveća vrijednost jedinke u takvim društvima jeste njezina spremnost da se žrtvuje interesima zajednice i da se vlastiti interesi nikada ne pretpostave kolektivnim.
Najbolja ilustracija ovoj tvrdnji jeste žrtva koju prihvataju pojedinci kada ostaju sami, nakon smrti bračnog druga, zarad očuvanja integriteta zajednice. Bosansko iskustvo ponovne ženidbe ili udadbe daleko je životnije i prihvatljivije, ali uzalud, udovac i udovica iz patrijarhalnog modela ostaju usamljenici do kraja života.
Istovremeno se odnos prema autoritetetu oca transponira na sve druge očeve unutar šire zajednice. Zato, ako je otac uspostavio komšijske, kumske odnose s drugim domaćinom-to se kod potomaka smatralo svetinjom i imali su se nastaviti čak i u najtežim životnim prilikama. Ti epski kodirani ljudi držali su do riječi poput zakletve. Pričao je Muslija Mustafić, kako je u njihovu kuću, nakon Drugog svjetskog rata, došao neki Srbin iz Sniježnice i pitao za Muslijina oca, Beću Mustafića.
Kad su mu rekli da je Bećo umro uoči samog rata, on se rastužio i rekao da je došao da vrati novac koji duguje Beći već sedam godina, pa kako se zaratilo, on nije mogao prije doći na račun. Muslija je odbio uzeti novac, ali ga je primio na konak i s njim uspostavio iste one odnose koje je imao i njegov otac. Ovo je samo jedan od brojnih epskih, antičkih postupaka povjerenja prema Drugome i Drugačijemu.
Moja je porodica održala prisne, prijateljske odnose s hrvatskom porodicom iz komšiluka već u tri generacije. Djedovi su se “gledali”, pa očevi i konačno djeca nastavila. Postupci koji legitimiraju takvo prijateljstvo ovih naših porodica spadaju u domen najvećih žrtava i najplemenitijih ljudskih razumijevanja. Takvi su postupci najuzvišeniji i najvrijedniji kad se o njima ne govori. Oni se naprosto ne moraju opisivati ni objašnjavati.
Rekao sam već jednom da je patrijarhalni model života u Dubravama mrtav i stoga se on može opisati, a njegovo urušavanje počelo je nakon Drugog svjetskog rata kada je nova vlast započela industrijalizaciju društva. Tada je veliki broj ljudi sa sela, a selo je još zadržavalo takve odnose, svježe i zdrave radne snage otišao u gradove na “državni posao”. Onoga trenutka kada je sin imao vlastiti novčanik u džepu, on je prestao doživljavati oca kao neprikosnoveni autoritet. Ekonomska neovisnost djece postala je zalog uspostavljanju novog slobodnog društva, ali i rušenju patrijarhalnog modela života u Dubravama, čime je započelo rastakanje i zatiranje sela i života, koji je ovdje dominirao stoljećima.
I kako to obično biva, “vrijeme kule po Kotarim´ gradi, vrijeme gradi vrijeme razgrađuje”, stvari su se počele razvijati prema svojoj unutrašnjoj logici koja podrazumijeva drugi moral, drugi socijalni status i konačno drugačije odnose u kojima patrijarhalni kanon nema skoro nikakva uticaja. Naročito je to snažno došlo do izražaja nakon ovoga zadnjeg rata (1992- 1995), kada su sela skoro nestala ili reducirana samo na stare i nemoćne i kada je model privređivanja postao arhaičan i prevaziđen.
Niti za modelom patrijarhalnog kanona niti za načinom privređivanja na dubravskom selu, ne bi trebalo žaliti da je u međuvremeno pronađen novi način opstanka i ponašanja, ali ušli smo u period tranzicijskog vremena u kome nema žive nijedne ideje niti kakvog izglednog modela koji garantira moralnu postojanost i niti normalne odnose. Ostala je samo vjera koje je u međuvremnu izgubila početnu autentičnost i prvotno poslanje ljubavi i zamijenila ideologiju te kao takva postala medij podvajanja i sukoba više negoli ljubavi i razumijevanja. U nezdravom i neprirodnom zagrljaju vjere i politike dobili smo nove neautentične autoritete koji su nedostatna zamjena za izgubljene i takvi mogu uputiti na stranputicu prije negoli na pravi put. Možda se negdje i oformio taj novi željeni model življenja, ali naše oči nisu u stanju vidjeti takve promjene.
Ono što je razdvajalo ove ljude u Dubravama redovito je dolazilo izvana, mada ne treba potcijeniti niti unutrašnje stanje. Pa recimo, dok su Osmansko Carstvo u Bosni i Hercegovini, Bošnjaci doživljavali kao svoje zbog brojnih razloga, Srbi i Hrvati su željeli njegovu propast i gledali na njega kao privremenu okupaciju. Dolazak Austro-Ugarske monarhije (1878.) pozdravili su Hrvati i prepoznali kao konačno spasenje njihovog nacionalnog i vjerskog bića, Bošnjaci i Srbi su se pobunili protiv dolaska “mrskog Švabe”, svi iz svojih razloga. I dok prvenstveno Bošnjaci ustaju otvoreno protiv dolaska austrijskih trupa zarad ostanka Osmanlija, Hrvati se još otvorenije stavljaju u službu nadolazećeg okupatora po cijenu sukoba s komšijama.
I jedni i drugi, nažalost, svoje najbolje sinove stavljaju u službu tuđina i tuđih interesa i na tom putu postaju gubitnici i žrtve, njima nepoznatih, igara velikih sila. U trenutku formiranja prve južnoslavenske države (1918.), Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u svome nazivu isključuje Bošnjake i to rezultira njihovim negativnim odnosom prema takvoj tvorevini. Nažalost, zadovoljstvo Srba novoformiranom državom, rezultira velikosrpskom hegemonijom i doživljajem zajedničke države kao velike Srbije, što je u konačnici okrenulo i Hrvate i Slovence protiv zajedničke Jugoslavije.
Druga Jugoslavija (1943.) izgledala je kao ostvarenje vjekovnih težnji južnoslavenskih naroda, pokazala se kao projekt neriješenih nacionalnih i socijalnih pitanja, uskraćenih religijskih sloboda i konačno, prostor majorizacije i hegemonije te nejednakih ekonomskih uslova privređivanja, što je polučilo krvavi raspad u kome je Bosna i Hercegovina, sada kao samostalna država, zbog aspiracija na njezinu teritoriju i istočnih i zapadnih susjeda, najgore prošla. Zbog takvih secesionističkih i okupacijskih nastojanja sa strane, ljudi su se podijelili, sada na tri strane, s potpuno divergentnim ciljevima i namjerama opet, uglavnom, zarad interesa drugih. Političke elite, barem dva naroda, ne doživljavaju Bosnu i Hercegovinu kao svoju, dok je predstava države, kod trećeg, posve zamagljena i nedefinisana. U takvom stanju odnosi su pali na najniže grane otkako ljudi žive na ovom prostoru.
Odnosi unutar različitih sociozajednica u Dubravama popravljali su se redovito kada bi slabili uticaji sa strane, zato što oni nikada nisu imali jasnu i preciznu političku i državotvornu viziju o svojoj vlastitoj sudbini i putu kojim trebaju ići. Otuda se rješenje svih problema ovih skupina redovito očekuje sa strane, dakle, onda kad dođu “naši”, a to je značilo uvijek “naše vjere i naše nacije”. Zbog toga se vjera i nacija ovdje doživljavaju kao razdjelnice, a ne kao sastavnice. Međutim, tako nije bilo uvijek. Svaki put bi se našle snage koje bi stale na stranu onoga što nas spaja i što je zajedničko. Nadam se i duboko vjerujem da će tako biti i ovoga puta.
Prof.dr.Alija Pirić
