Stolac. Između brda niskih, između puteva uskih, između stvarnosti i sna, nikad se ovdje ne zna, šta preovladava. Prije san nego stvarnost. Sve je zamišljeno. I kamen je misao, i kamen sanja. Stolac stiješnjen, između prošlosti izgubljenje, sadašnjosti neostvarene. Rasipa se poput hercegovačke suhozidine u zaboravljenom masliniku. U zaboravljenoj kući bez domaćina. Nadvilo se nad njega nebo što pritišće i opominje na prošlost koja sjaji. Sjaji raskoš prošlosti, dok se sav Balkan nastanio ovdje, sav svijet, sva historija, ako nije sva, onda su se bar nataložila mnoga stoljeća prošlosti. Doseže Stolac u daleku prošlost, a sanja, još dalju budućnost.
Sinovi nekulture i samoprozvani autoriteti ne daju nam da sanjamo, ne daju nam da čuvamo svoje nacionalne spomenike koji padaju u zaborav, koji se ruše i obrušavaju, koji se ne obilaze i ne istražuju.
U gradu Lilehameru, u srcu Norveške napravljen je muzej, u muzeju kao u pričama starih baka i nena, sve počinje sa: Bilo jednom… sve je prikazano na suviše lijep način, a sve nekako umjetno i prazno, iskonstruisano, i previše dobro, kao i sve u tim savršenim zemljama koje više liče na slikovnice, nego na sebe same. Smjestili su svoju prošlost, nacrtali su svoju prošlost na nekoliko kvadratnih kilometara i čekaju svoje posjetioce, čeka lijepo uređeni muzej svakog dobronamjernog gosta što ima pokoji novčić, da plati svoje uživanje u gledanju nacionalne kulture, njihovih života i njihove prošlosti.
Pitaju nas, šta smo naučili, u muzeju? Uprli poglede u naša umorna i nezainteresovana lica, pa se čude, čude se čudnim ljudima sa Balkana. Pitaju, a skeptični su, i ne misle da imamo odgovor na njihovu prošlost. Ne, ja nemam nikakav odgovor. Ali mi srce zadrhta. Prođe jeza, kako samo hercegovačke jeze prolaze kroz krv, ko krv šipka što ljutinom izjeda od poljupca prekinute usne, prekinute nekad davno.
I povikah, malo nekulturno, u zemlji kulture… Moja grad je muzej!
Moj grad je muzej!
Ne trebate mu ništa ni dodati ni oduzeti, ne trebate praviti rampu i naplaćivati ulaz, ko god da ga vidi sam će platiti danak. Svojim postojanjem platit ćeš danak, jer Stolac mijenja svačije postojanje i ne da nikome da ostane isti. Pa i ne treba, zato i služe muzeji, da mijenjaju i profiliraju duh onome koji je spreman da uči i da se mijenja.
Izgubljen u prošlosti, i prošlost izgubljena u njemu, on jezdi poput lađe bez pristaništa, a možda opet, kad nestane sve, pojavi se kakav novi kiklopski grad poput Daorsona, na kojem će se odvijati strašne borbe između nekih novih plemena, plemena sa smislom za lijepo.
Iliri koji su živjeli na brdu Ošanjići, u IV-III vijeku prije nove ere, iznad današnjeg Stoca, okružuli su se kiklopski, mikenski, a Boga mi i stolački, pa se kroz vrijeme čuje njihov glas, i njihovo koplje struže zemlju, ovu crvenu, ovu tvrdu i propusnu, prkoseći suncu koje može da vas spali u jednom času, ako niste rođeni, ako niste spremni na sve što vas ovdje čeka… A puno vas čeka.
Nisu slučajno Iliri izabrali to brdo u osjenu, na uzvisini, sa prostrtim vidikom ispred sebe, sa zelenom maslinom i svakojakim ljekovitim biljem od kojeg rane brzo zarastaju… Rekoše tu je bila Troja, pa mi se nekad čini da vidim Odiseja, i čujem konje koji se vraćaju s boja. Čujem i divim se. Od kud u Stocu da bude Troja, i od kud te kiklopske zidine koje su opasale grad, od kud te lađe na novcu starih Daorsa, i od kud im mudrost koju, mi nemamo?
Daorsoi, prvo mu je ime, i pristaje mu, pristaje uz sivi kamen i hladnu vodu, zelenu… Pristaje uz uzvisinu na kojoj stoji, i uz način na koji baca svoj osjen kao štit na današnji grad Stolac, na današnju rijeku Bregavu, umjesto koje je tada bilo sinje, plavo more, iz kojeg su noću izlazile sirene i mučile ratnike svojom pjesmom kojoj se nije mogo odoljeti. Ipak neki su odoljeli, s teškom mukom, ali odoljeli.
I sad se čuju, te sirene, i boli njihova muzika, znam da boli. Boli ratnike koji ne žele izgubiti bitku. Boli stare Ilire i boli one koji ne žele zaboraviti prošlost, jer znaju, ako zaborave prošlost da nikad neće upoznati budućnost, ako je ima, a znam da ima.
Moj grad je muzej!
I prije Ilira, ovdje su ljudi živjeli i prkosili životu, i ostavljali tragove, želeći postati i ostati neprolazni. Zabilježiti i sebe i vrijeme. I život i smrt.
Prije petnaest hiljada godina, neki pećinski, a možda i svjetski čovjek, drznu se zagrebati kamen i napraviti prvi crtež na području jugoistočne Evrope. Drznu se ostaviti trag u bešćutnom kršu, na suhom zidu jedne pećine do koje se teško dolazi, smještene ispod Daorsa, u dolini, u zaleđu. linijama koje vrište punoći života, punoći dana, punoći sna, on nacrta konja, ili njegovu sjenu, ne znam.
Nekad je bitan i pokušaj, u slučaju ovog umjetnika, kojeg ne znamo, pokušaj je uspio. Pećinski crtež i sad živi, živi i onaj koji ga je nacrtao. Iako se teško stiže do pećine Badanj, jer je put teško prohodan, a staze do nje obrasle u šipražje i izvrsno mjesto za leglo poskoka od kojeg svi strahuju. Je li strahovao pećinski čovjek, dok u svom džepu nije imao mobitela da pozove pomoć, ili noć.
Šta je sanjao moj pećinski čovjek? Ljubav, mržnju, patnju, osvetu…
Prije ljubav, negoli mržnju, prije patnju negoli osvetu… Vjerujem da taj dijak bijaše moj pradjed ili neko koga i danas poznajemo, a ne prepoznajemo mu vrijednost. Dijelimo se, pa se i sve u nama podijelilo. Istok i Zapad.
I Istok i Zapad su jedno, nalaze se u pećini Badanj, gdje prvi čovjek nacrta znak svog postojanja u kršu koji danas ćuti uspomene, zarastao u draču i koprivu, kod sela Borojevići, koje možda dobi ime po nekom Boroju, nekad davno, kad su imena bila nebitna, kad se ljudi nisu dijelili po stranama svijeta.
Kad se crteži nisu dijelili po stranama svijeta. Možda je Svijetu bilo bolje kad nije bilo strana svijeta. Možda.
Pravednik jezdi u sretanje zvijezdi, čuju mu glasove samo odabrani, u legendu zarobljeni, taj glas pravedni dolijeće sa nekropole stećaka, u Stocu se nalaze tri nekropole: Nekuk, Boljuni, Radimlja. Nekuk i Boljuni su daleko od oka pa smo ih zaboravili, Radimlja nam je pred nosom, pa je se nekad i neko sjeti. Nekuk i Boljuni, živim u Stocu, a još nikad tamo nisam bila.
Put, iako ga ima, neprohodan je i potrebna je velika hrabrost da se čovjek usudi tamo poći sam, jer niko nije zainteresovan za avanture takve vrste.
Srednji vijek, i miris paleži, miris lomače prodire Evropom, i bijesni progonitelji zaboravljaju riječ HUMANOST, a pravednik jezdi, jezdi svojoj vjeri nevjernoj, ne napuštajući svoju ljudskost, svoju vjeru, svoj križ, križ koji simbolizira strane svijeta pretvarajući se u krug, krug koji označava Univerzum. Čuje se ovdje glas tog pravednika, i riječ Kulina-bana se čuje: NEKA HODI GDJE GOD KO HOĆE, pasoš on poklanja svima, ne pitajući za vjeru i ime, jedini uvjet za slobodno kretanje su čiste namjere, i samo čiste namjere, bez zlih primisli.
Kuline moj, mi ne možemo lahko do pasoša, ni do vize, i ne možemo nikud, a kamoli kud hoćemo.
Stećak do stećka, smrt do smrti, sjeme do sjemena, ovdje je sjeme ljubavi davno posijano, davno zaboravljeno, ali čeka, čeka to sjeme, ta smrt uzaludna sa nekropole da se probudi i korakne putem Evrope, ali ne one Evrope iz srednjeg vijeka i tamnog stoljeća, NE, hercegovačko nebo je previše plavo i previše svijetlo i ne bi moglo podnijeti tamu prošlosti, ni tamu sadašnjosti…
Crvena je ovdje svaka noć, i suviše crvena. Obrušavaju se zvijezde kao mahovina i slova neizgovora sa stećaka, obrušava se život na jugu Bosne i Hercegovine i jugu života. Pjesnici, pisci, slikari ovdje se rađaju, pa kako i ne bi… ovaj grad je umjetnost sam po sebi, i sam za sebe, usamljen kao neotkriveni satelit koji čeka. I sve ovdje nešto ili nekog čeka. Spomenici zaštitu, ljudi ljude, zaljubljeni svoje ljubavnike.
Kada bismo izložili sve slike, sabrali sve pjesme, priče i drame, sve nacionalne spomenike, i kada bismo ih njegovali i čuvali od zaborava, od besmisla mržnje i rata, bilo bi nam, bilo puno, puno bolje nego što je sada. Kada bi u Stolac zakoračili turisti, hodočasnici željni molitve, imali bi mjesto pod nebom, kao Bogumili da se mole i izmole, za koju kap kiše, i za milost Božiju.
U Stocu ima žubor. Šum i žubor ispod mostova. Mostova, građenih iz inata, iz ljubavi, iz suštine, iz potrebe. Ako znamo razlikovati suštinu i potrebu. Potreba je recimo: kišobran, a suština je recimo: ljubav, i kao slučajno ljubav. Ništa nije slučajno, hiljade smo se puta u to uvjerili, a još uvijek ne vjerujemo. Suština-ljubav. Ovdje je sve nastalo, kao i svugdje, iz ljubavi. One pojstojane i neprolazne, one što se čeka i one što se sanje, pa čak i one koja uništava, duboko prodire u biće i razara, poput Orkanskih visova. Ljubav i poslije smrti. Je li moguće? Ljubav i poslije rata?
Moguće.
Na Bregavi ih ima osamnaest, osamnaest mostova, svi su magični i svi imaju svoju priču, dok se nove priče pletu i stvaraju. Uvijek posebne, uvijek nove, a sve nekako slične, kao i ljudi. Jedan se zove Most ljubavi. Napravi ga žena, i dade mu ono što samo žena može dati- PRIVLAČNOST I PONOS.
Svaka ljubav u ovom mjestu počinje na tom mostu. Postao je neizbježan, kao i rastanak zaljubljenih, kao i Sarin rastanak od njenog voljenog. Sagrađen radi spajanja dvoje mladih, pa me na tren podsjeti na Ćorkana, koji pleše po ivici Višegradske ćuprije, a malo i na Fatu koja se baci s tog mosta, prije u smrt, nego u zagrljaj nevoljenog. Drina i Bregava. Dozvaše jedna drugu iz neobjašnjivih razloga, ali možda slične sudbine, obje rijeke stvorene da dijele, i da spajaju, više puta nespojivo nego spojivo.
Ne znam ko je bio taj Sarin dragi, ali je bio. Postojao je bez obzira na surovu stvarnost koja ih je izbrisala, i nije ostavila nikakav trag osim mosta i legende koja lebdi. Meni je dovoljno.
Stotinjak metara nizvodno je Inat ćuprija, starija je i od Mosta ljubavi kao uza inat. Inat i ljubav. Sintagma prelijepa. Uvijek ide jedno s drugim, kao i u Stocu. Inat bez ljubavi ne bi vrijedio, ne bi imao razloga da postoji. Kao što ne bi postojali ni nacionalni spomenici Bosne i Hercegovine, spomenici mnogih bića i mnogih ljubavi, i inata koji već odavno ne postoji, i ljubavi koje već odavno ne postoje. Samo pokoji duh još šapće prošlost, zastiđen od budućnosti koja prijeti uništenjem svega što je lijepo.
Krv mi je navrla od uspomena, ali moram da pišem. Dok još imam snage.
Besane su ovdje noći, a dani nalikuju danima iz romana Sto godina samoće, ponavljaju se i oduzimaju stvarima značenje i važnost. Napisat ću: „Ovo je pero, i služi mi da pišem, služi da dišem i spasim se od zaborava…“
Kako huče misli, tako huči i Bregava, pitka i britka, snena i besana, sva moja, i isparavanje njeno je moje. Priziva me u svoje stupe, u svoje mline, u kukuruzno brašno i mlaćanicu i krotku zemlju, humnu zemlju, u kojoj svaka pobuna kratko traje, i u kojoj se prašta za učinjeno nedjelo lahko, i prelahko.
Spasite nas od zaborava. Lahko i prelahko nestajemo.
Ne dajte da grad muzej, grad umjetnosti i zaljubljenih ostane zaboravljen, daleko od očiju, blizu puta i puteva prekinutih grozotom rata, strahotom ljudskog očaja.
Stolac, uvijek blizu, ali nikad na dohvat, nikad tu u središtu zbivanja. Zaobiđen. Smjernice za njega nema, a nema ni rampe, i ulaz je slobodan za svakog dobronamjernog gosta.
Stolac zabačen i odbačen. Korijen i srčika, a grane mu strše bez reda i smisla. Traži svoj novi smisao kad mu je ostao samo stari besmisao. I šta još. Šta još. Duboko ništa.
Samo desetak hiljada stanovnika ima u Stocu, i samo dvadeset i dva nacionalna spomenika. Samo dvadeset i dva. Niko ne želi u Stocu-muzeju da živi, svi bi za korom hljeba iz muzeja da odu, ta ne živi se od slika, a ne mogu Boga mi ni muzeji bez ljudi!
Prošlost očarava i gubi se, život stišće i nastaje. Suroviji je od vremena.Ruši gradove, urušava ljude. Poput bršljana koji se ovija oko zidina, zlokobno se smije i ruši sve što je čovjek stvorio. Sutra je neizvjesno. Ako znate šta je izvjesnost. Sve je u Božijim rukama, jer znamo da nije u Božijim kućama. Kad smo već kod Božijih kuća bogomolje se ovdje nisu štedjele, nije se štedio miris Orijenta, miris drugog i drugačijeg.
Gdje i kako čovjek da se moli, ako ima snage za molitvu. Kome čovjek i kako da vjeruje?
Pamtit ćemo ovo stoljeće po rušenju i opet po rušenju, i po čemu još? Nikad se ne zna. Možda se probudi koji pradjed, koji pravednik u glavama ljudi koji bi zaštitio ovaj grad, i načinio ga prohodnim za korake dobrih putopisaca koji obilaze rodne, dobre i zanimljive krajeve u kojima je historija napisana na samo jednom listu, na samo jednoj margini-Stocu.
Na marginama se uvijek dešavaju najbitnije stvari, kao i u životu. Mislimo da je nebitno, a ono u tom smisao.
Tražim miris koji izgubih, miris masline i mediterana, soli i zasoljenih rana koje nikako da zacijele, pa kako i bi. Kad je moj grad obrastao bršljanom, kad u moj muzej niko ne dolazi, i niko ne zna pronaći izgubljeni raj.
Možda. Nikad se ne zna. Promijenit će se politika koja zaboravlja, da imamo sve i da nam nije potrebno puno da se dignemo iz pepela, da zaštitimo grad koji gubi svoje lice i postaje nakaza. Nakaza koju niko ne vidi, ili je to samo pretvaranje. Svi slutimo, samo slutimo, novu pjesmu slutimo i cvrkut ptica, razuzdanih. Razuzdanost. Pronađoh pravu riječ. Razuzdan je Stolac, i neće ga moći niko sputati između četiri brda i četiri strane svijeta, ovdje se može pronaći i peta, ona što objašnjava, duboko je u Čovjeku, i spava.
Rekoh, sve je satkano od ljubavi i inata, i čega još?
Ljubav i inat, još jedna riječ fali, htjela bi da uđe u ove dvije i napravi neizbježni trokut- mržnja. Ljubav-inat-mržnja.
Spržila je mržnja u Stocu, u posljednjoj Agresiji 1993.: džamiju Sultana Selima 1519., Saliha Bure iz 1732., Ismaila- kapetana Šarića 1741., spržila je mržnja i Podgradsku čaršiju i Stari Grad i kulu Ali-paše Rizvanbegovića 1828., aglomeraciju Begovinu s početka XIX vijeka, Đul-hanuminu kuću 1856., hamam Husein-paše Šarića 1650., Šarića kuću 1734., pravoslavnu crkvu Svetog Vaznesenja Hristova, mlinice na Bregavi i još mnogo toga…uništili ljudi, uništili zaštićene nacionalne spomenike Bosne i Hercegovine, spomenike Stoca, čaršije iz koje svi žele otići, a trud svoj zaboraviti. I prag svoj zaboraviti, i kuću pradjedovsku, i pećinu Badanj pored sela Borojevići zaboraviti, i Boroja zaboraviti, i svakog dijaka i svaki trag prošlosti, izbrisati. Jednostavno izbrisati. Neće moći. Tako ne ide. Sve što teško nastaje teško se i uništava, pa tako i Stolac. Ne možete izbrisati ni jedan stolački dan, a kamoli stoljeća i stoljeća prošlosti.
Pusta moja zemljo, na žlici kafe izmjerena, u času izgorena, o pusta moja nado, nado u nezaborav!
Inat i ljubav i mržnja. Peru stari badnji ponjave i prostirače za molitve. Jedni se okreću Istoku, drugi Zapadu, niko srcu svome. Jer srce je Božija kuća. O rijeko moja, plovi u pristanište, u smisao odvedi me.
Jasminka Pitić
