Jučer sam se vratio u Stolac sa puta dugog 400 km. Iako sam posjetio lijepu Krajinu sa prelijepom Unom koja je njeno sve, fino je vratiti se kući. Uslijed te višednevne udaljenosti od Hercegovine, Mostar mi se učinio neobično blizak i drag pa sam autom prošao kroz grad, štonokažu, muhajem da ga se nagledam. Od Mostara je meni još ljepše kada ulazim u svoj Stolac, kada se ukažu zidine Vidoškog i taj pogled je jednak zagrljaju majke nakon dužeg odsustva. Stigao sam na drugo poluvrijeme Veležove povijesne utakmice i onda „mrtav-umoran“ legao da odmaram. Doček fudbalera je na stadionu „Rođeni“ u 22:30 h i ne pada mi na pamet da nakon dugog i krivudavog puta ponovo sjedam u auto. Ali sam sjeo. Sa bratom kojem sam prepustio volan i rođakom Muamerom koji decenijama čeka ovakav uspjeh Veleža, krenuo sam prema Mostaru.
Bilo je prelijepo. Ja sam pravnik, a pravo, iako nije ekvivalentno pravdi, insistira da se stvari poravnaju već na ovom svijetu i meni se ne čeka neizvjesni bolji svijet za uspostavljanje pravednog računa. Osjećamo da je 30.05.2021. godine mnogo toga leglo na svoje mjesto. Pravedno je! Bravo za Velež, čestitke Širokom!
