JUTRO TATE MRGUDA
Ta knjiga se zvala Jutro tate Mrguda, a njen stihotvorac Ismet Bekrić, nastavio je da nam niže lijepe riječi i “priča” o jednoj đačkoj klupi kraj prozora, o ocu s kišobranom i očevom kaputu, o cipelama poštara Gliše i svoga starijeg brata, o bakinoj kući što se stisla u sokake i neće nikud da se penje, o jednom čistaču ulica Pepiju, koji se ljuti kad mora uklanjati smeće sa puta, jer on bi želio da sadi cvijeće, o jednom izgubljenom klikeru, o betonu, hladnom, sivom, koji oživi “kad ga dječije ruke taknu”… I sada, nakon niza svojih knjiga, i pjesama, i priča, i bajki, i dramskih tekstova, Ismet Bekrić nastavlja svoju pjesničku ispovijest o beskrajnom djetinjstvu i životu, o svijetu u kojem “i sve je tako važno pod ovim dječijim nebom”.
“Većim brojem svojih pjesama Bekrić se uvrštava upravo među pjesnike koji djecu vide kao vječnu mladost svijeta. Zato, mada su namijenjene djeci, dio njegovih pjesama mogu čitati i odrasli, odnosno svi oni koji su očuvali djetinju osjetljivost. Oni koji su uspjeli, usprkos tome da život nije uvijek prijatan i nježan, nego počesto zna biti neprijatan i surov, zadržati djetinju sposobnost čuđenja, nedužno viđenje svijeta, radoznalost i upitanost, oduševljenost lijepim i dobrim, a zgroženost nad ružnim i zlim, čistotu i dubinu doživljaja, dar zaljubljivanja, potrebu za ljubavlju, umijeće primanja i uzvraćanja ljubavi”. Ovako pjesnik Josip Osti piše u predgovoru Bekrićevih izabranih pjesama u dvojezičkoj knjizi Cipele starijeg brata / Čevlji starejšega brata” (prijevod na slovenački Milan Dekleva), koja je nagrađena i prestižnom evropskom nagradom Alpe – Adria “Riječi bez granica”. Sve ovo moglo bi se kazati i za ovu novu Bekrićevu knjigu “pjesama beskrajnog djetinjstva” – “I kad odrasteš”. Jer, “I kad odrasteš,/a to će biti,/igračke nemoj/u kutak skriti…”, i na kraju: “I kad odrasteš,/a to već tu je,/smij se i pjevaj,/neka se čuje…”. Pa: “Kad ti se kliker/u džepu skvrči,/pusti ga vani,/nek se istrči. // Neka se opet/djetinjstvu vrati,/a i ti za njim,/i svud ga prati.”
Djetinjstvo je, u svome ozračju, i beskrajna bajka, zato Bekrić i mladom i starijem čitaocu poručuje: “U bajku uđi,/nemoj se skriti, /ne budi tuđi,/bajka si i ti…”. Tako, kako svako ima svoje djetinjstvo, koje traje, tako i svaka pjesma “svoju priču ima”. Jer i pjesme nisu samo prhut ptičijih krila, splet opisa i osjećanja, rasuti detalji; i one imaju svoju pripovjednu nit, svoju dramatiku koja stihove i rime drži na nekom “okupu”, a nas u očekivanju “šta će to biti”, a šta onda, iako znamo i da te lepršave rimovanke uvijek nekako ostaju i “nedopričane”, otvorene. Pjesma je kao priča koju je, davno, dida počeo pričati, a onda je zaspao i prije kraja. “A priča, ko priča,/iako još mala,/htjela je da traje,/pa je odlutala…” I tako, još uvijek, luta svijetom, skriva se i u drugim knjigama, u drugim pričama, i u djetinjstvima, a “ja još uvijek čekam/da se priča vrati”.
LAGAN, VEDAR, IGRIV
U tom čekanju, u tom traganju za ljepotom i nedoigranim igrama djetinjstva i nedosanjanim snovima, zapravo je i draž poetike, i pjesama i priča koje stvaramo i za djecu. A i draž ove knjige, koja svakom poručuje da, i kad odraste, ostane manje ili više i dijete, noseći u sebi čari i dobrotu beskrajnog djetinjstva.
I još nešto. Autor ove knjige već je u poznim, zrelim godinama života. Njegov hod je podobro usporio, njegovo čuđenje svijetu stišano je golemim saznanjem, natrunjeno životnim i stvaralačkim iskustvom, njegova pjesma je “otežala” od sjećanja, “omudrala” je iskustvenim životnim spoznajama, ali, svejedno, njegov stih je ostao poletan, nije izgubio na lepršavosti, još uvijek je lagan, vedar, igriv, još uvijek je dječije naivan i bezazlen. Kao da na taj način, i svojim primjerom, a i nezavršenim naslovom ove svoje knjige, pjesnik želi dokazati da čovjek i kad odraste – ostaje dijete. Jer, čovjek i jeste najbolji, najplemenitiji i najsretniji ako uspije ostati dijete i nakon što odraste. Kako se to uspijeva? Ova knjiga svakome od nas u tome može pomoći. Ne samo svojim razigranim stihovima nego i vanserijskom likovnom opremom znamenitog banjalučkog umjetnika Omera Berbera, koji je Bekrićeve stihove ukrasio ilustracijama višeznačne poruke i izuzetne ljepote.
Izvor: Oslobođenje
