Često me pitaju zašto volim pisati o prošlosti.
”Jer je tada bilo nekog reda”, odgovaram. Topline koje nigdje nema ko u ljudskoj duši.
Jedine koja se može dijeliti. Na kojoj se i drugi ogrijati mogu. Bilo je potrebne strogoće za raspojasane koji bi uvijek u nedostatku logike ošinuli sirovim nacionalizmom.
Pogledom punim mržnje.
Antilogikom kao posljednjem pribježištu interesnog busanja u patriotska prsa.
Kad nemaš neke posebne vrijednosti tu je uvijek “pjesma junačka”.
Čitam komentare na nekim portalima. Te izljeve mržnje nakon izbora. Svojatanja Stoca od, meni, nepoznatih ljudi.
Hojrata kojima još uvijek asfalt zapinje. Koji se prepanu obične za.ebancije i nakostriješe od nepoznatog. Nataloženog kroz desetljeća u ovoj kotlini.
Koji bi da nas uvjere da je Danas počelo Jučer. Iz sve snage uspinju da pobrišu mnogo vremena. Vremena u koje su utkani i naši životi. Naše uspomene. Mnoge životne istine. I bezbroj pamćenja.
Ima jedan put na kome je čovjek uvijek nasmijan. Put u bir vakat, u sjećanja…na kome sam često.
Putu na kome se bježi od zaborava.
Ispod sahat kule bješe kuća na sprat. Do nje radionica Humačkića. Posljednji u njoj bješe Turčin. Tako smo ga zvali.
Ture Bure.
“Halt verda”, viknuo bi ako bi mu izvukli zadnji broj na tomboli.
U kući do njegove omalene radnje, u prizemlju, bješe vinski podrum. Radio u njemu dedo Omer. Sitan, poget, omalen čovjek. Iznutra je uvijek dopirao memljivi miris vina. Kasnije tu bila kafana ”Bogumil”. Imala onaj zatajni tunel odpozadi. Kasnije prodavnica KTK -Visoko. Tu radila moja majka. Uz nju uvijek poneka mlađa zena.
Na spratu kafana penzionera. Prostorija puna dima kojem kao da nisu dali da pobjegne napolje. Nisu dali svježoj havi da svana nosa promoli. Da se stare kosti ne prehlade.
Pred početak školske godine i za posebne prilike, imali ljudi uvijek problem čeljad obući. Opremiti. Nasreću, tu bjehu brojne prodavnice u kojima se moglo ”na više puta”. Na ”dođem ti”. Na ”shvati me”. Pričekaj me i u teku zapiši.
”Beko” kod Sime, ”Kluz” kod Ene, ”Jugoplastika” kod Ede, kundure kod Envere. Ako je broj bio imalo poveći, valjat će za dogodine. Bude li odjeća manja, valja se skupiti.
Sjećam se, stavljala majka pazare u jednu kutiju sa sandalama. Idućeg dana traži kutiju. Nema je. Na mjestu gdje kutija bi, praznina.
“Mare, gdje kutija sa sandalama?” pita ona radnicu.
”Prodala sandale u kutiji” , odgovara ona. “Trči za ženom kojoj si je prodala. Pazar bio u toj kutiji”.
Žena otišla. Ni traga joj. Odoše i cipele i pazar. Za iste pare.
Nekako se i to predeveralo. I ta rupa se zatvorila.
Na mjestu Trkljine kuće i Humačkića radionice naraslo šiblje. Vidi se da tu nekada nešto bi. A više ga nema.
Kad god prođem tuda, nacrtam ih uspomenama. I oživim. Pa jasno vidim. I njih i drage ljude.
Suad Kika Prndelj
