U rubriku kolumne donosimo zapis koji na osebujan, duhovit i dokumentarno vrijedan način čuva duh jednog vremena i mentalitet hercegovačkog čovjeka.
Autor teksta, Zoran Turković, kroz autentične likove i prepoznatljive stolačke toponime oživljava prijeratni ambijent i karakter ljudi iz Stoca – grada snažnih individualaca, jasnih stavova i duboko ukorijenjenog zavičajnog identiteta.
U nastavku prenosimo kolumnu u cijelosti.
INCIDENT U TODOROVIĆIMA
„Što bešika zaljulja, to motika zakopa“, stara je hercegovačka mudrost.
Ljudi iz plemena stolačkih Čerkeza u stolačkoj vali poznati su kao karakterni, čestiti i nadasve pošteni ljudi. Ponekada, kada ih nešto posebno iritira, reaguju eksplozivno. Odvajkada žive u Todorovićima, a imanja su im uglavnom bila na Križanima.
Tipičan predstavnik stolačkih Čerkeza bio je Ahmet Čerkez. Pamtim ga dobro, s obzirom na to da je radio kao stražar u Duhanskoj stanici, gdje je moja familija stanovala dugo godina, i tamo je slovio za jednog od najsavjesnijih radnika. Bio je vitalan, koštunjav čovjek i, za razliku od nekih svojih rođaka, nije bio podložan bilo kakvim porocima. Križani su mu bili drugi dom i vjerujem da je bilo malo dana a da nije išao na Križane.
Sa ženom Eminom izrodio je četvero djece – Smaju, Salema, Nuru i Kimetu, među kojima se po karakteru, karizmi i patriotizmu isticao sin Smajo. Smajo je ostao upamćen i po tome da je u teškom vremenu povratka Bošnjaka u Stolac obnašao dužnost komandira bošnjačkih policajaca Stanice policije u Stocu, gdje je slovio kao principijelan, nekorumpiran i patriotski nastrojen čovjek, uz mnoge izazove svojstvene tom vremenu.
Zulfa Čerkez, Ahmetov bliski rođak i čovjek sličnih svjetonazora, prijavio se za popisivača na prijeratnom popisu stanovništva 1991. godine. Rejon popisa bile su mu stolačke mahale Todorovići, Poplašići i Kukavac. Iako njegovo zanimanje (domar u Osnovnoj školi Stolac) nije bilo srodno činovničkom poslu kakav je popis stanovništva, kao pravi Čerkez veoma ozbiljno i savjesno pristupa izvršenju zadatka.
Završio je popis u Kukavcu i na red su došli njegovi Todorovići. Odlučuje da prvo ide kod rođaka Ahmeta. Srdačno ga u kuću prime, kao dragog rođaka, Ahmet i njegova Emina.
– Bujrum, Zulfa – srdačna je Emina i odmah časti Zulfu rakijom.
– Ma ne bih smio, na dužnosti sam, ali ne mogu ti, nevjesta, iz hatura izaći – opravda se Zulfa i prihvati čašicu.
Nakon nekoliko uobičajenih tema, koje su se uglavnom ticale Križana – komentara da je proljetni mraz skoro uništio ovogodišnji rod trešanja, da su opet koze sa Barana pravile zijana – pređoše na službeni dio posjete.
Počinje Zulfa predviđenim redoslijedom propitivati Ahmeta i strogo službeno upisivati odgovore po principu: „družba je družba, služba je služba“. Prešli su početna pitanja i kad Zulfa dođe do pitanja „nacionalnost“, na tren zastade. Znajući Ahmetovu ćud i razmišljanje, oprezno nastavi:
– Rođak, imamo sada pitanje „nacionalnost“. Šta ćemo pisati?
– Nisam se, Zulfica, od tebe nadao da ćeš me to pitati. Naletosom! – iznenada povišenim glasom sijevnu „Čerkezov“ tabijat.
„Prosu se čorba“ po Zulfi, jer Ahmet dosad nije imao prilike nikome odroncati svu svoju gorčinu zbog svakodnevnih vijesti o „balvan revolucijama“, „otrežnjenju naroda“ i „svjetlosti što nam donese višestranačje“…
– Šta ću, Ahmete, piše mi tako u upitniku – pravda se Zulfa.
– Hercegovac, da šta sam već – Hercegovac! I to piši u taj tvoj upitnik – strogo, ozbiljno i ponosno Ahmet završi priču o nacionalnosti.
U međuvremenu, nastojeći da smiri incidentnu situaciju, Emina donese još jednu rakiju Zulfi.
– Uzmi, na dvije si noge, rođak, doš’o – govori Emina.
I tako Zulfa, „prav-zdrav“, kod rođaka Ahmeta naleti na „petardu“. U novonastaloj situaciji odluči da preskoči popis u ostalim kućama u Todorovićima, te ode kod rođaka Gajdaša u Poplašiće. Zna da će nakon „incidenta“ kod Ahmeta sa Gajdašom popiti još koju rakiju – dvije, pa kud puklo da puklo. Naizijeti ga, brate, pitanje „nacionalnost“.
A zasigurno će kod Gajdaša nevjesta Šaćira pripremiti i malo jarčevine za mezetluk, pa da se malo smiri nakon „incidenta“ sa rođakom Ahmetom.
