SREBRENICA – DA SE NIKADA I NIKOME NE PONOVI.
Ta rečenica, uklesana u kamen sjećanja, izgovarana u tišini dženaza i šapatima majki koje još traže kosti sinova, godinama je bila upozorenje. Zavjet. Zavjet koji su preživjeli dali ubijenima. Zavjet koji su ljudi svijeta, makar na trenutak, prihvatili kao ljudsku i civilizacijsku obavezu.
Ipak, ponavlja se. Ne na istom mjestu, ali na isti način – danas u Gazi, pred očima cijelog svijeta. Dok broj mrtvih raste, dok civili ginu, dok djeca nestaju pod ruševinama, dok majke ne znaju gdje da sahrane mrtve jer više nema sigurnog tla – šutnja je ista. Ravnodušnost je ista. Pravda opet izostaje.
Zajedno protiv zaborava. Zajedno protiv šutnje. Zajedno za pravdu.
To nije samo poruka. To je poziv. Jer zaborav nije slučajan – on se gradi. Šutnja nije neutralna – ona je izbor. I kada se zločin nad jednom grupom ljudi zanemari, on postaje obrazac za one koji će ga pokušati ponoviti. Gaza danas gori, dok deklaracije i osude ostaju samo slova. Kao što je i Srebrenica gorjela, dok je svijet “izražavao zabrinutost”.
U Srebrenici je svijet zakazao. Međunarodna zajednica, Ujedinjene nacije, sile pravde – svi su gledali kako hiljade muškaraca i dječaka nestaju. Danas isti svijet gleda kako Gazu napušta život, kako se humanost gubi pod ruševinama.
Srebrenica nas je naučila da zlo nikada ne dolazi najavljeno, ali da uvijek ostaje upamćeno. Gaza nas uči da zaborav i šutnja zločin ne samo prećute – nego ga omogućavaju.
Zajedno podižemo glas za istinu, pravdu i mir.
Jer mir bez pravde nije mir, već tišina poslije nasilja.
Jer istina koja se prešućuje postaje laž koju nas uče da prihvatimo.
Jer glas koji se ne čuje – kao da ne postoji.
Zato – danas, više nego ikad – moramo biti zajedno. Zajedno protiv zaborava. Zajedno protiv šutnje. Zajedno za one koji više ne mogu govoriti.
Za Srebrenicu. Za Gazu. Za svijet u kojem nijedno dijete ne bi trebalo znati kako izgleda genocid.
(Glasstoca.ba)
