Hercegovački duhan, često nazivan “žuto zlato”, predstavlja jednu od najstarijih i ekonomski najznačajnijih kultura ovog kraja. Njegov polu-orijentalni karakter – blagog okusa i srednje jačine dima – rezultat je bogate sinergije tla, klime i dugogodišnje tehnike sušenja. Još od 17. vijeka bio je tražen proizvod; u osmanskom i austrougarskom periodu izvozio se do Evrope i orienta, piše Glasstoca.ba.

• Tradicija i svakodnevni život
U Hercegovini je gotovo svako seosko domaćinstvo njegovalo duhan – radile su generacije, od sjetve do sušenja. Njegova berba bila je mukotrpna ali i vitalna aktivnost za zajednicu. Sjetva se odvijala u “alejama”, sadnice su se presađivale ručno, uz vodu i gnojivo, a listovi su išli na nit i sušili se na suncu – proces koji je trajao i do dva mjeseca. Svakodnevica je bila posvećena duhanu: obrada, rast, sušenje – sve pod društvenim i državnim nadzorom.

• Duhanska stanica Stolac – industrijsko nasljeđe
Prva duhanska stanica u Hercegovini otvorena je 1880. godine u Ljubuškom, a Stolac je dobio svoju 1885. godine, čime je postao važan regionalni centar prerade duhana. Tokom austrougarske i kraljevine Jugoslavije ovaj sklop je rastao, logistički obuhvatajući otkup, skladištenje, fermentaciju i administraciju. Služio je kao žila kucavica lokalnoj privredi.

• Pad i zaborav
Nakon raznih ratova i tranzicije, duhanske stanice su zatvarane. Stolac je bio posljednji aktivni centar. Danas su skladišta i pogoni uglavnom napušteni – arhitektonsko nasljeđe propada, a industrija se svela na tek poneki kućni otkup, često izvan zakona.

Stolački duhan nije samo agrarna kultura – to je priča o tradiciji, identitetu i industrijskoj baštini. Duhanska stanica Stolac svjedoči o jednom vremenu društveno-ekonomskog razvoja. Danas traži novi smisao: revitalizaciju, zaštitu i promišljenu prenamjenu u kulturne, turističke ili obrazovne svrhe. A možda, jednog dana, ponovo – i uzgajanje za specijalizirano, autentično tržište ljubitelja “škije”.





