Često čujemo da je za roditeljstvo ključna stvar da roditelji upoznaju sebe, budu svjesni onoga što su donijeli sa sobom iz svojih primarnih porodica, da otkrivaju šta im je i zašto im je nešto važno, da znaju vrijednosti do kojih im je stalo, umiju da prepoznaju sopstvene emocije i umiju sa njima. Kada „porade” na navedenom, stručnjaci kažu, povećava se vjerovatnoća da budu podsticajniji roditelji svojoj djeci.
Da li je to tako?
Za neke roditelje vaspitanje djece je težak zadatak jer se plaše da stvari rade „pogrešno”. Pokazalo se da glas roditeljskog ega, začinjen iracionalnim uvjerenjima, često remeti građenje konstruktivnih interakcija između djeteta i roditelja.
Kada se tome dodaju i predstave koje roditelji imaju o sebi, koje se formiraju u ranom djetinjstvu, stvari se još malo zakomplikuju. To ponekad čini začarani krug, jer je sliku o sebi roditelj gradio u svojoj primarnoj porodici i taj kofer važnih značenja nosi sa sobom. Upravo ta slika o sebi je jedna od važnih stvari koja utiče i na uspostavljanje interakcije sa djetetom i koja boji odnose koji su važni, a prenose se iz generacije u generaciju.
I pored navedenih narativa, niko ne mora da bude žrtva svoje biografije, tako da roditelj koji želi da unapređuje sebe, može da stvari mijenja za svoju dobrobit i za dobrobit svog djeteta bez obzira na sve.
To jeste teško, ali je moguće
Roditeljski unutrašnji glas se pokreće najčešće strahom, a onda su proizvod toga obično iracionalne reakcije koje „guše” razvoj djeteta. Stvari se onda dodatno iskomplikuju, jer dosta onoga što roditelji rade i govore, dolazi iz kutijice u kojoj je smešteno osećanje STRAHA.
Evo kako to izgleda na nekom primjeru!
Kada dijete traži od roditelja da ostane samo, roditeljski unutrašnji glas se pojača i ono što roditelj čuje je da djetetu nije više potreban, da naše čedo želi da se „otcijepi” od nas, da želi da nastavi bez naših uputstava, savjeta, ideja. Unutrašnji roditeljski glas se brzinom svjetlosti multiplicira i samim tim utiče na produkovanje još veće količine straha.
U drugom primjeru kada dijete kaže: „Neću to da radim i tačka!”, roditeljski glas ozvučen poručuje: „Baš je ovo prevršilo svaku mjeru, moje dijete me ne uvažava, suprotstavlja mi se i to jasno i javno, došao je trenutak da tome stanem na put na vrijeme jer, Bože, kada se samo sjetim koliko sam se žrtvovala za njega, dođe mi da iskočim iz sopstvene kože. Neće mu više pasti na pamet da izgovori da nešto neće, ne bila ja – ja.”
Posljedica ovoga je kakofonija koja remeti tok misli i proizvodi često roditeljske reakcije sa kojima i sami roditelji, kada prođe vrijeme, nisu zadovoljni i voljeli bi, ako mogu, da ih zaborave.
Kao što znamo i vidimo, strah je često pokretač, ali nije apriori negativna stvar. Važno je samo da budemo svjesni da je prisutan, jer kada se plašimo da nećemo uspjeti kao roditelji, glasovi se mogu pretvoriti u zahtjevnu osobu koja, da bi dobila nešto što je zacrtala od svog djeteta, počinje sve više da insistira da ostvari zacrtano.
Opasnost koja prijeti je što se u tom insistiranju najčešće desi da se zaboravi samo dijete. Kada se popnemo na stepenicu gdje ego i strah rukovode roditeljskim ponašanjem, stvar se obično otme kontroli. Kada pridikujemo, držimo predavanja, opominjemo, naređujemo, vičemo, udaramo, kod djece se javi potreba da se zaštite, da budu uvažena baš takva kakva jesu i ona se ili zatvaraju ili vraćaju istom mjerom.
Ima puno stvari koje pojačavaju roditeljski glas, a jedna od tih je program izrečen kroz rečenicu: „Šta dalje treba da uradim za tebe, šta je sljedeća stvar koju ti treba da radiš?” Pa kada se onda u to umiješa i roditeljska kontrola, koja se hrani strahom, to onda ponekad ide do krajnjih granica.
Roditeljima nije lahko, oni vole da imaju ispunjen život i žele da budu uspješni i ostvareni u ulozi roditelja, često su i pod pritiskom standarda koje određuje jedno društvo. Standardi koje društvo nameće se obično i ne preispituju, ali o tome ćemo drugi put. I ništa tu ne bi bilo sporno da u toj trci roditelji ne stave dječije planove, želje, strahove, bolove – ispod tepiha.
U tom raskoraku se onda pojave prečice, raskrsnice, zaluta se često, jer roditelji od usredsređenosti na svoj cilj, zaborave da djeca imaju svoj, koji treba da bude ideja vodilja i koji bi trebalo da ima najvažnije mesto.
Prirodno je da želimo da verifikujemo da imamo moć nad svojom djecom jer, zaboga, ko ih je rodio, i ko treba da odlučuje šta je za njih važno! Ne treba da zaboravimo da postoji opasnost da djecu zagušimo urlikom svojih roditeljskih planova jer onda će djeca vjerovatno izrasti u anksiozne i depresivne osobe.
Radeći na sebi, roditelji treba da budu oslobođeni osjećanja krivice, jer sve što roditelji rade u datom trenutku, rade najbolje što znaju i umiju za svoje dijete.
To ne znači da od ovog trenutka ne mogu neke stvari i da promijene, jer danas znamo nešto što juče nismo, tako da i roditelji danas nisu isti kao što su bili juče. Za roditeljsku ulogu skoro pa je najvažniji sadašnji trenutak i svijest o njemu. Osjećanje krivice nas vraća na obrasce koji su se obično pokazali kao neuvjerljivi.
Opraštanje sebi nas dovodi do trenutka kada postajemo usredsređeni na ono što radimo, a pokazalo se da samo tako možemo praviti promjene u kojima će se i roditelji i djeca dobro osjećati.
Na tom putu može da pomogne da, kada nam se jave leptirići u stomaku, ne zbog zaljubljenosti već zbog neke situacije koja se dešava između nas i djeteta, sagledamo sopstvene reakcije iz drugog ugla. Kao da te reakcije nisu naše. Promišljamo o posljedicama reakcija. Promišljamo zašto nam je važno da reagujemo baš tako kako smo reagovali. Koja naša potreba nije zadovoljena u datoj situaciji.
Svakodnevna vježba u tom pravcu je nešto što se podržava. Mali koraci tog izmještanja daju rezultat, jer nije poenta da mi u svakom trenutku upravljamo svojim ponašanjem prema djeci – to čak i nije preporučljivo za podsticanje dječijeg razvoja.
Poenta je da kao roditelji budemo svjesni datog trenutka i svih stvari koje određuju i boje taj trenutak.
Radeći na sebi, roditelji treba da budu oslobođeni osjećanja krivice, jer sve što roditelji rade u datom trenutku, rade najbolje što znaju i umiju za svoje dijete.
Šta je djeci zaista potrebno?
Za početak imam preporuku da postavite ovo pitanje svojoj djeci: „Šta je vama potrebno od nas, vaših roditelja?” Kada to uradite, gledajte ih u oči bivajući u ravni sa njima. Potom dobro slušajte šta će vam reći. Iz tog razloga, neophodno je da dobro pročistite uši pre nego što im postavite ovo pitanje. Čiste uši su potrebne da biste dobro čuli to što vam dijete govori. A bez aktivnog slušanja onoga što vam dijete govori, stvar je najčešće predodređena na loš rezultat. Sljedeći korak je da onda sami odgovorite na ovo pitanje, pa da vidite koliko se to poklapa sa onim što su djeca odgovorila.
A djeci su prije svega potrebni pažnja i vrijeme koje provodite sa njima. Ušuškani trenuci kada je svako od vas u tom odnosu ono što zaista jeste, bez toga da ga drugi popravlja, analizira, da mu sudi.
Potrebni su im uvažavanje i prihvatanje jer kada svoju suštinu mogu da pokažu i da budu ono što jesu, o, kakvo je to olakšanje. To je platforma za rast i razvoj kojoj treba težiti. Pa i mi odrasli to volimo, zar ne?!
Kada otkrijemo šta su djeca zaista i kada se oslobodimo sopstvenih snova o njima i želja, očekivanja, djeca imaju doživljaj samopouzdanja i samopoštovanja, a znate i sami koliko je to važno da ponesu sa sobom u sopstvenom koferu. Koliko i sami nismo uradili, upravo zato što nam je falila vjera u to da možemo.
I na kraju, šta je zapravo ljubav? O tome, također, možemo da diskutujemo. Važna je, sigurna sam, da ćemo se oko toga složiti!
Roditelji često misle da daju djeci mnogo ljubavi. Imajući u vidu roditeljsku perspektivu, to je sigurno tačno. Kako djeca primaju tu ljubav – e, to je nešto što bi trebalo provjeriti. Ljubav ne treba uslovljavati; tu lekciju mi odrasli smo savladali, jer znamo koliko nam je teško palo kada smo bili uslovljeni. Ljubav treba njegovati u sebi i davati bez ideje da se vrati, i bez ideje da smo je zaslužili zato što smo je nekome davali.
Izvor: Novak Đoković Foundation
