Stolac, mjesto pobjeglo iz raja

STOLAC,
MJESTO POBJEGLO IZ RAJA
𝐒𝐮𝐚𝐝 𝐊𝐢𝐤𝐚 𝐏𝐫𝐧𝐝𝐞𝐥𝐣

Možda je Zemlja raj koji su neki, iz nekog, nama dalekog svijeta zaslužili. Možda. Pomislih, gledajući snimke naše plave planete iz svemira.
Ako Zemlja to nije onda sam siguran da je Stolac , poput najljepše rijeke na svijetu koju zovu Rijeka pet boja, mjesto pobjeglo iz raja.
Baš u to ubjeđen šetam pored Bregave ispod Benta. Preko koga Bregava, još uvijek zapjeni bjelinom prevaljujući se preko osedrene prepreke.
Noseći kapljice vode nizvodno.
Na klupi ,uz korito rijeke, Toni i Samba igraju tavle. Zvuk zara koji poskakuju povremeno nadjača pjev ptice negdje iz krošanja drveća. Lagani vjetar nanosi čarobni miris bagrema . Dolazi iza oronulih zidova bivšeg hotela. Pretvarajući šetalište u mirisnu oazu.
Svaki od nas, koji potičemo iz ove kotline, prepoznajemo, zatvorenih očiju, dodirom dlana, hladnoću klesanog kamena u luku stolačke ćuprije. I memljivi miris Bregave. Pjesmu cvrčaka na ljetnom zvizdanu. Koga nije obandžijala ta čudesna ljubav prema mjestu iskona i dohakala samoj duši uzalud je ostario. Jer, to se ljubavlju zove, a, ljubav je ono što ostane kad sagori zaljubljenost. Kad se razbistri u glavi i duboko u srcu. Tako neko reče u filmu Mandolina kapetana Corelija.
I jeste, bas, tako.
Zato te osjećaje iz taloga živote prohujalog ovom kotlinom, sva povezivanja sa onima koji su prije tu živjeli, uspomene na svo to pripadanje treba uvezati u nezaborav. Da traje u kulturi sjećanja.
Da se tu smjeste i poznato stolačko korzo nakon koga bi se zaljubljeni raštrkali po mračnim parkovima, dobošari, telali iz davnina.
Mirisi roštilja i sirćetli salata pobjeglih iz ljetnih bašta. Ili iz avlija, preko visokih duvara.
To se ne da oteti. Ne može se ukrasti. Presaditi, nakalemiti, preštembiljati. Ta istina je jača od svake laži.
Jer se desila. Grohotna. Koja samo ovdje ima smisla. Čak i u svom mahalaskom izdanju. Kao voće koje samo na jednom mjestu i pod jednim nebom može rasti. I ploditi.
Potvrdi mi to i Rešo neki dan na oproštaju sa Pajim. Očima. Bez i jedne riječi. Jer se, samo ovdje, tako sporazumijevalo.
I Risto, koji nas je nedavno napustio, isto mi je rekao. Riječima, zalivenim suzama. Piši o Stocu, kazuje mi. Da se to, tako posebno, kotrljanje života kroz tjesnače godina, ne zaboravi. Kao da i sada osjećam, na ramenu, njegovu ruku kojom me tapšao dok smo koračali komšilukom. U sjećanja. I prošlost. Preko rijeke.