Kako ono ide? Smrt jednog čovjeka je tragedija, a stradanje velikog broja ljudi – statistika.
Dugo me neka tragična sudbina nije tako potresla kao ona Zaki Anwarija, omladinskog reprezentativca Afganistana u fudbalu. Nogometu, kako hoćete. Pedeset godina pratim tu igru. Relativno često bivam pozvan da kažem ili napišem nešto o njoj. Ovog puta bih najradije odšutio.

Jer, dječak koji je sanjao da će postati zvijezda, poput Messija ili Christiana Ronalda, i da će se zbog njega o njegovoj domovini pisati i pričati drukčije je – kad je saznao da se talibani približavaju Kabulu – odlučio je pobjeći. Bilo kuda.
Dostojanstvo i “viši interesi”
Na aerodromu u Kabulu dočekao ga je ratni haos, onaj osjećaj očaja u kojem naoružani vojnici odlučuju kome će pokloniti život, a kome ne, i one sekunde u kojima se pred očima odvija cijeli život, i u kojima je čovjek spreman učiniti najekstremnije postupke. Zaki Anwari je preskočio ogradu i pokušao se dočepati aviona pod svaku cijenu. Sportski okretan kakav je bio, uspio se popeti, ali samo nakratko. Avion je poletio, a nekoliko ljudi, zajedno s Zakijem, je palo s njega. Ishod je bio tragičan. Objavljeno je da su nakon slijetanja američkog transportnog aviona pronašli dijelove ljudskih tijela u trupu. Tek će se utvrditi, ili neće nikada, jesu li među posmrtnim ostacima pronađene i DNK čestice „desetke“ mlade reprezentacije Afganistana. Za sve nas, Zaki je zauvijek ostao na pisti kabulskog aerodroma.
Bez obzira na to što je izabrao način da pokaže svijetu svoju kulturu i svjetonazor, taj Svijet nikada neće vidjeti njegovo majstorstvo. On neće biti prvi Afganistanac koji je zaigrao u Premiershipu, niti moguća nova zvijezda sa Srednjeg istoka koja bi poput Iranca Ali Deia zasjala u Bayernu ili berlinskoj Herthi, on nikada neće stići ni do ugovora u Rostovu ili Qarabagu. Čak ni do toga da iznevjeri sva očekivanja, i barem nastupi u makedonskom derbiju između Shkendije i Akademije Pandev.
Nastavak ovog teksta, kao i cijeli duh ovoga projekta koji čitate neće biti nabrajanje činjenica kojim se čitatelji želi uvjeriti u ispravnost određenih stavova: Janine Wissler, ko-šefica njemačke ljevice, neki je dan spomenula sramotan odnos Nijemaca prema lokalnom osoblju: „Iz Afganistana je prije prebačeno 65.000 litara piva – koje njemačka vojska nije popila – a na cjedilu su ostavljeni ljudi koji su radili za Bundeswehr i druge njemačke institucije, aktivistice i aktivisti za ženska i ljudska prava”, rekla je njemačka političarka i, zapravo, potvrdila ono što se znalo.
Po ko zna koji put u povijesti, izbrisana je linija ljudskog dostojanstva. I podređena „višim interesima.“
„Pobijte ih sve, bog će svoje znati prepoznati.“
Ta rečenica izgovorena prije više od osamsto godina, prigodom možda i prvog službenog genocida na evropskom tlu, u Beziersu, u ratu za „pravovjernost“, odzvanja u glavi svaki put kad gledamo snimke iz Afganistana. Tamo je, kako god se stvar završila, a neće završiti dobro, na sceni kraj jedne epohe: politike koja je na rat odgovarala ratom, koja je na oružje dodavala još oružja, i na vatru – odgovarala vatrom.
Interview.ba





