Sigurno ste čuli za riječ veresija, odnosno kupovina ili prodaja na vjeru/povjerenje, bez plaćanja. Reklo bi se – preteča kredita.
– Na crtu.
– Na teku.
– Na dođem ti – samo su varijacije na temu.
Sam spomen riječi veresija vraća u djetinjstvo i asocira na razne narodne umotvorine kao što su:
Čast svakom – veresija nikom ili Davao jena veresiju uz sliku čikice koji šeta s poderanom odjećom i prosjačkim štapom.
Riječ potiče iz turskog jezika i u njemu glasi veresi, ona se odnosi na kredit, davanje robe “na vjeru” – posuditi, pozajmiti.
Međutim, postoji i još jedna zanimljivija teorija o porijeklu ove riječi.
U Osmanskom carstvu bogatiji i imućniji ljudi bi često ulazili u prodavnice, nepoznate radnje, da plate dugove siromašnih ljudi. Njihovi dugovi bili su zapisivani u sveske koje su se zvale veresija. Dobročinitelj bi tako nasumično potrgao nekoliko stranica sveske i kazao: “Ovi dugovi su plaćeni.”
Siromašni ljudi nikada ne bi saznali ko je platio njihove dugove niti bi dobročinitelji znali kome su pomogli.
– Na crtu.