Piše: Zoran Turković
Oduvijek sam smatrao da se svi mi Stočani moramo uključiti u društvena zbivanja u našem gradu i pokušati barem djelimično popraviti poslijeratnu klimu nepovjerenja između Bošnjaka i Hrvata, koja je, prije svega, rezultirala podjelama u gotovo svim sferama društvenog života Stoca. Zar nije dovoljno, u tom kontekstu, istaći da su čak i vrtići u Stocu podijeljeni po nacionalnoj osnovi? Djeca bošnjačke nacionalnosti svoju prvu životnu i obrazovnu fazu provode u vrtiću na Bokulji, dok djeca hrvatske nacionalnosti pohađaju superuslovan, prijeratno izgrađen vrtić u centru grada. I tako redom – podjele u školstvu, zdravstvu…
Poseban problem predstavlja neravnopravnost u raspodjeli općinskog budžeta, radnim mjestima, upravnim odborima općinskih javnih preduzeća i mnogim drugim segmentima – naravno, na štetu Bošnjaka.
Neko ko nije dovoljno upućen u bosanskohercegovačke prilike mogao bi se zapitati: kako je to uopće moguće i gdje se mogu tražiti rješenja?
Naravno, kada bi vlast na državnom i federalnom nivou barem minimalno funkcionisala, stvari bi i u Stocu bile znatno bolje. Ipak, činjenica je da političke prilike zavise i od nas samih – pokazuje to i primjer iz 2004. godine. Tada je tadašnje političko rukovodstvo Bošnjaka Stoca donijelo odluku da se Bajram obilježi u svečanoj općinskoj sali (stara zgrada općine), pod emotivnom, hrabrom i odlučnom devizom: „Došlo je vrijeme za to.“
Istini za volju, s obzirom na to da ni tada „vremena“ nisu bila sjajna, imali smo određenu rezervu kako će sve to proći, jer je to bilo vrijeme neposredno nakon povratka Bošnjaka u Stolac i brojnih poznatih problema u tom procesu. Međutim, desilo se nešto sjajno – sjajno za Stolac. Na svečani prijem došao je tadašnji načelnik općine, zajedno s gotovo svim općinskim službenicima, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Pomislio sam u tom trenu: „To je to; evo nas zajedno.“
Trebalo je da, kao predsjednik Općinskog vijeća, održim veliki, prigodni govor – s akcentom na veliku zahvalnost načelniku i svim prisutnim Hrvatima, jer je to bio „mali korak za nas prisutne, ali veliki za budućnost Stoca“. Ali stres je učinio svoje, pa je taj govor ostao skraćen.
Sve ovo govorim jer istinski vjerujem da Stolac treba dijalog lokalnih političkih predstavnika, kojeg, nažalost, u posljednjih nekoliko godina nema. Svjestan sam činjenice da Stolac nije „izolovano ostrvo“ unutar političkih prilika Bosne i Hercegovine, ali isto tako smatram da lokalni političari, a posebno predstavnici hrvatskog naroda, moraju – ako zaista žele bolju budućnost za sve građane Stoca – pružiti ruku političkim predstavnicima Bošnjaka. Pružiti ruku i sjesti za „zeleni sto“, jer bez toga neće biti sreće ni za Hrvate ni za Bošnjake – ni u Stocu, ni u cijeloj Bosni i Hercegovini.
P.S.
Evidentno je da se mnogi Bošnjaci iz Stoca, koji bi se po prirodi stvari, funkciji i „ugledu“ trebali javno oglasiti o ovom pitanju – ne oglašavaju. Kalkulišu, boje se, dodvoravaju se. Nije ih briga – ni gdje ćemo biti sahranjeni.
