Ima u Bosni kula koje pokazuju vrijeme. A ima i onih koje pamte ljude.
Sahat-kula u Gornjem Vakufu jedna je od tih drugih.
Stoјi na svom brdašcu i već stoljećima gleda kako se mijenja grad pod njom, kako prolaze ljudi, godine i države, a ona, uporna kao kakva stara nena, i dalje otkucava svoje: pola sata, cijeli sat, pa opet ispočetka.
O njenom nastanku pričaju se tri predanja. Kao što to u Bosni obično biva, nijedno nije sasvim isto, ali sva imaju onu istu nit koja povezuje ljude, daleke krajeve i vrijeme.
Jedno kaže da je sahat-kulu dao sagraditi predak porodice Hadžiabdić, koji je službovao u turskoj diplomatskoj službi u Italiji. Zvono je, prema tom kazivanju, stiglo iz Dubrovnika. Kasnije je nabavljen satni mehanizam iz Austrije, ali je u ratnim godinama nestao. Danas kula ima novi, savremeni mehanizam, a njeno zvono, iako tiše nego nekada, još uvijek pronađe put do uha onoga ko zna slušati.
Ali nama u Stocu posebno je draga jedna druga priča.
Ona kaže da je krajem 18. stoljeća mladić iz porodice Hadžiabdića doveo u Gornji Vakuf djevojku iz Stoca.
A Stočanka, k’o Stočanka – nije se baš lako mirila s tim da je ostavila svoj kraj.
Nedostajali su joj ljudi, krajolik, običaji, ona poznata hercegovačka svakodnevica. Nedostajalo joj je nešto što se ne može spakovati u sanduk niti ponijeti na put.
Nedostajao joj je – zvuk.
Otkucaji sahat-kule.
Prema predanju koje je zabilježio historičar Ešref Karamustafić, otac je jednog dana upitao kćerku šta joj najviše nedostaje. A ona mu odgovori da su to otkucaji sahat-kule.
I eto ti Bosne.
Otac ne šalje pismo, ne šalje kočiju, ne govori kćerki da se mora navići. Nego, da bi joj bilo lakše u tuđem kraju, odluči sagraditi sahat-kulu.
Tako je, po toj lijepoj legendi, jedan komad Stoca stigao u Gornji Vakuf.
Jer nekad čovjek ne ponese rodni kraj sa sobom u koferu. Ponekad ga ponese u sjećanju. A ponekad mu otac napravi sahat-kulu.
Treće predanje ponovo vraća priču porodici Hadžiabdić. Jedan od njihovih predaka na hadžu je upoznao dvojicu hadžija, iz Počitelja i Zvornika. Preko tih susreta nastalo je prijateljstvo, a iz Italije su, prema predanju, nabavljena tri zvona za sahat-kule – jedno za Zvornik, jedno za Počitelj i jedno za Gornji Vakuf.
Tri grada. Tri zvona. I jedna priča koja je preživjela vrijeme.
Ono što više nije predanje jeste činjenica da je sahat-kula ostala u amanet porodici Hadžiabdić, koja je o njoj brinula generacijama.
Ahmed Hadžiabdić/Hadžiavdić održavao ju je gotovo četrdeset godina, sve do smrti 1926. godine. Nakon njega brigu je do 1945. preuzeo Salih Hadžiavdić/Hadžiabdić, zvani Pubo. Potom Hasan-efendija Hadžiabdić, imam, mualim i muderis, sve do 1957. godine. Kasnije su o kuli povremeno brinuli Šefik Ridžal i Vahid Dželilhodžić.
A onda je porodičnu tradiciju, krajem prošlog stoljeća, nastavio inžinjer Sead Hadžiabdić. Adaptirao je kulu i ugradio novi satni mehanizam, primjeren vremenu u kojem živimo.
I tako kula još uvijek radi.
Otkucava.
Podsjeća.
Gleda.
Možda više nema onu snagu zvona kakvu je nekada imala, ali ima nešto važnije – ima pamćenje.
A nama iz Stoca ostaje posebno lijepa pomisao da je u njenoj priči zapisana jedna Stočanka. Djevojka koja je iz rodnog grada ponijela zvuk sahat-kule u srcu, pa ga poželjela čuti i u novom domu.
Zato sahat-kula u Gornjem Vakufu nije samo nacionalni spomenik.
Ona je i spomenik jednom ocu koji je želio obradovati svoju kćerku, jednoj Stočanki koja nije zaboravila svoj grad i jednoj porodici koja je kroz generacije čuvala ono što joj je ostavljeno u amanet.
I dok god se sa njenog brdašca čuje otkucaj, neka se zna:
negdje između Gornjeg Vakufa i Stoca još uvijek kuca jedno staro bosansko vrijeme.
I neka kuca dovijeka.
I.E. /Glasstoca.ba
