Saša u potpunosti razumije važnost obrazovanja jer će mu to omogućiti da se u životu bavi onim što želi. Zato marljivo ispunjava svoje školske obaveze, ali bez problema nalazi vrijeme da s drugovima igra lopte.
Kaže da bi volio da vlasti uoče koliko nepostojanje liftova po školama i neprilagođenost javnog gradskog prijevoza utiče na kvalitet života djece i mladih s invaliditetom.
Saša Popović ima 14 godina i živi u Doboju. Ide u osmi razred Osnovne škole Vuk Stefanović Karadžić. U školu koja je opremljena liftom majka ga dovozi autom jer u njegovom gradu javni prijevoz nije prilagođen osobama s invaliditetom.
”Nakon što završim još jedan razred, trebao bih krenuti u srednju školu. Zar će i tamo mama morati da me vozi? Volio bih da drugi shvate koliko prilagođenost infrastrukture utiče na kvalitet života osoba s invaliditetom i njihovih porodica”, govori Saša.
Kaže da po završetku osnovne škole želi pohađati Tehničku školu u Doboju kako bi stekao zanimanje automehaničara. Ipak, brine se da svoju ambiciju neće moći ostvariti jer srednja škola nije opremljena liftom, pa ne zna kako će se peti na sprat da bi došao do učionice.
Svoje školske obaveze redovno ispunjava jer, kako kaže: ‘‘Važno je ići u školu da bismo bili pismeni, da znamo govoriti i da bismo se sutra bavili onim što želimo.”
Saša kaže da mu svi nastavnici dobro objasne gradivo i da dođu do njega da ga pitaju je li uspio sve zapisati i shvatiti. Također, kaže da se trudi da bude aktivan na nastavi – ponekad se javi da odgovara na času.
Najviše od svih predmeta voli fizičko vaspitanje, a najmanje jezik jer ne voli čitati lektire.
Sjedi u zadnjoj klupi s najboljim drugom Milanom, a kaže da u školu voli ići najviše radi društva.
”Imam puno drugara iz škole, a sa svim učenicima sam u dobrim odnosima. Svi u odjeljenju se lijepo ponašamo jedni prema drugima, nema svađe i nema šale na tuđi račun. Kad su rođendani, mi iz odjeljenja odemo jedni drugima u igraonicu da proslavimo, mada ja igraonice ne volim nešto posebno, više volim igrati lopte sa drugarima”, objašnjava Saša. U slobodno vrijeme gleda košarku i filmove, igra igrice na telefonu i druži se s drugom djecom. Zbog pandemije koronavirusa je pratio nastavu online.
“Nije mi to teško palo, lahko sam se navikao. Nije mi bilo naporno ni sjediti pred kompjuterom, samo mi je falilo društvo iz škole. Jedan online školski dan mi je izgledao ovako: ustanem, operem zube, jedem i onda odem pratiti nastavu. Kad se završi, radim zadaću,” priča Saša. Kroz osmijeh dodaje da više voli pohađati nastavu online jer se lakše dobije dobra ocjena.
Da bi se se sutra bavio onim što želi, kaže da je potrebno da bude poslušno dijete i da marljivo uči kako bi imao dobre ocjene, a to sve već sad radi.
”Međutim, ne zavisi sve od mene. Kako bih se mogao nastaviti obrazovati nakon osnovne škole, prijevoz do srednje škole mi mora biti prilagođen, a škola mora biti opremljena liftom i rampom”, naglašava Saša.
