Ima u Hercegovini mjesta koja ne traže da ih pronađete. Ona čekaju.
Čekaju putnika da skrene s glavnog puta, da prođe između kamenih ograda, brda i hercegovačke šutnje, pa da se pred njim ukaže nešto što nije veliko ni po mjeri ni po broju ljudi koji ga okružuju – ali jeste veliko po onome što pamti.
Takvi su Rabrani.
Selo na neumskom području, između Donjeg i Gornjeg Hrasna, mjesto kroz koje se ne prolazi slučajno. A kada se prođe, ostane u čovjeku slika jedne džamije i njene munare koja danas nad hercegovačkim kršem stoji kao da je tu oduvijek bila.
To je Tucakovića džamija.
Ne treba ovdje tražiti raskoš velikih gradskih džamija. Njena ljepota nije u veličini. Njena ljepota je u priči.
Historijski zapisi koje je ostavio Hivzija Hasandedić navode da je džamija u Rabranima sagrađena nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Za njenu gradnju vezuje se ime Smaje Tucakovića, koji je svoju kuću dao u vakuf, pa je na tom mjestu podignuta džamija. U gradnji je novčanim prilogom učestvovao i stolački vakif hadži Ibrahim Mehmedbašić.
Bila je to mala džamija, oko sedam puta šest metara, pokrivena kamenim pločama i – bez munare.
Mala, ali dovoljna da sačuva ono najvažnije: ime vakifa, trag jednog naroda i mjesto na kojem će se čovjek okrenuti prema Kibli.
A onda su došla vremena u kojima se u Hercegovini mnogo toga rušilo.
Rušena je i ova džamija.
Ali neke se stvari, čini se, ne daju srušiti do kraja.
Nakon ratnog razaranja ponovo je obnovljena 2000. godine. Godinama kasnije džematlije su krenule u novu obnovu i proširenje. Ono što je počelo kao potreba jednog malog džemata preraslo je u priču koju je čula cijela Bosna i Hercegovina.
I baš tada, kada je trebalo biti najjednostavnije – sagraditi, obnoviti i klanjati – pojavile su se prepreke.
Džamija je bila zapečaćena. Radovi su obustavljani. Oko gradnje i postavljanja munare vodile su se polemike.
Ali Rabrani nisu šutjeli.
A onda je, 2023. godine, sa džamije prvi put podignuta munara.
I Hercegovina je dobila novu sliku.
Nije to bila samo munara iznad jednog sela. Bio je to znak da se jedna stara priča nastavlja.
Dana 22. jula 2023. godine Tucakovića džamija svečano je otvorena nakon adaptacije. U Rabrane su tog dana stigli vjernici iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine.
I možda je upravo tada najbolje objašnjeno šta ova džamija zapravo znači.
Nije stvar u kvadratima.
Stvar je u pravu čovjeka da ima svoju džamiju.
I zato danas, kada petkom u Rabrane počnu pristizati automobili iz Stoca, Mostara, Čapljine, Sarajeva i drugih krajeva, kada među džematlijama prepoznate ljude koji su rođeni daleko od ovog kamenitog sela, postaje jasno da je ova mala džamija odavno prerasla granice jednog mjesta.
To je ona neobična hercegovačka matematika u kojoj malo selo može imati džemat cijele zemlje.
Jer neko dođe iz Sarajeva.
Neko iz Mostara.
Neko iz Stoca.
Neko iz dijaspore.
Neko samo skrene s puta prema moru.
A svi se sastanu pod istim krovom.
Zato se u Rabrane ne ide samo na namaz.
Ide se da se vidi gdje je jedan čovjek nekada uvakufio svoju kuću.
Ide se da se vidi kako je od male džamije bez munare nastala džamija čiji se ezan danas čuje iznad hercegovačkog kamena.
Ide se da se shvati kako mjesto može biti malo, a sjećanje veliko.
Ima džamija koje krase gradove.
Ima ih koje krase čaršije.
A ima i onih koje čuvaju selo.
Tucakovića džamija čuva Rabrane.
I čuva jednu staru hercegovačku istinu: ono što čovjek ostavi kao vakuf ne pripada samo njegovom vremenu.
Smajo Tucaković ostavio je kuću.
Njegovi potomci i džematlije sačuvali su džamiju.
Rat je nije uspio izbrisati.
Vrijeme je nije odnijelo.
A danas, iznad Rabranā, stoji munara.
Kao putokaz.
Kao uspomena.
Kao dokaz da i na najtišim mjestima Bosne i Hercegovine još uvijek ima priča koje vrijedi ispričati.
I kada se iz Rabrana krene prema Neumu, more je sve bliže.
Ali prije mora, kroz hercegovački kamen, ostaje jedan zvuk.
Ezan.
I možda je upravo zbog njega ovaj kraj teško napustiti.
Jer neke džamije ne pamte samo ljude.
One pamte vrijeme.
A neke, poput Tucakovića džamije, čini se, pamte i ono što vrijeme želi zaboraviti.
