STOLAČKE ŠIMŠIR AVLIJE
Suad Kika Prndelj📝
Koliko god mislili da smo, kroz radosne i tegobne godine što su prohujale ovom kotlinom, ufrštuljili sve o mnogima koji dijele ovaj komad zajedničkog neba, nismo dobacili ni do frtalja krhkog znanja. O nama samima.
Mudri ljudi su znali reći da su istine o nama tamo negdje iza visokih avlijskih duvara, a ono kako se predstavljamo na čaršiji samo smo mi u pokušaju da se dojmimo boljim, pametnijim, ljepšim i ljudskijim.
Zato su stolačke avlije bile mjesta naših istina. Bilo da su ukrašene raznovrsnim cvijećem ili šimširima oblikovanim prema veličini ili izgledu avlije. Nekada bijaše mnogo šimšir avlija. Danas ih ima tek na prste ruke nabrojati.
Neke kuće su imali dvije avlije. Jednu u koju je mogao ući spoljni svijet i drugu koja je čuvala privatnost vlasnika i njegove familije.
Tu u tom skrivenom kutku zametali su se snovi o sreći. Stvarale želje koje smo odapinjali poput strijela ka cilju zvanom sreća.
I, kao po pravilu, uvijek bi, kada bi je dostigli, bili nesrećni. Jer se sreća nikada ne ostvari u zaželjenom obliku ili veličini. Valjda je to usud čovjekovog bitisanja. Vječitog traganja za srećom.Možda je to i smisao samog života.
Ovo je jedna od rijetkih šimšir avlija u Stocu. U jednom sokaku na Luci. U kući Mehmedbašića. U njoj su se smjenjivale generacije. Taložile patine života provedenih u rahatluku i trenucima tuge. Neispričane istine popadalih godina po osunčanim dijelovima avlije. I onih u kojima se skrivamo kad zvizdan oprži hercegovački krš.
A želje…..
Samo male želje donose veliku sreću./glasstoca
