Kad jesen siđe niz hercegovačke padine, a sunce se spusti nad Bregavu, Stolac zamiriše na šipke. Crveni plodovi sjaje uz kamene ograde, u baštama i vinogradima, kao da su zapalili male plamičke života među suhim granama. To nije samo voće – to je dio duše ovog kraja, simbol topline, truda i postojanosti.
U Hercegovini, šipci se ne dijele samo po ukusu, nego i po naravi. Ima sladunaca, punih soka i nježnog okusa; ljutunaca, koji malo stegnu usta, ali osvježe dušu; brdunaca, sitnijih i žilavih, što rastu visoko u kršu; i glavaša, krupnih i otmjenih, pravih gospodara među šipcima. Svaki od njih ima svoj karakter, kao što ga ima i čovjek koji ih sadi i bere.
U stolačkim dvorištima šipak nije samo biljka. On je uspomena. Podsjeća na djetinjstvo, na ruke ogrebane od trnja, na smijeh dok se traži „onaj pravi, najcrveniji“. Kad mama razbije šipak o sto i kaže: „Probaj, ovo je glavaš“, to nije samo zalogaj – to je sjećanje, toplina doma i miris djetinjstva.
Na pijacama se šipci prodaju s ponosom. Domaćini ih nude u pletenim korpama i kažu: „Ovi su moji, sladunci, pravi stolački!“ U tim riječima ima dostojanstva i ljubavi prema zemlji. Jer šipak u Stocu nije samo plod – on je priča o upornosti, o suncu koje prži, o kiši koja rijetko padne, o kamenu koji ipak rađa.
Kad kasna jesen oboji brda, a mraz poljubi granje, šipci ostaju kao crvene kapi života. I tada znaš – Stolac diše kroz njih. U svakom sladuncu, ljutuncu, brduncu i glavašu kuca srce Hercegovine – ponosno, toplo i žilavo, baš kao i ljudi koji je vole.
