Nekada su se kuhinje budile prije sunca. U njima nije bilo žurbe, niti recepata ispisanih po modernim kuharima. Mirisalo je na drvo, na tek pomuženo mlijeko i na hljeb koji pucketa pod rukom. A među tim jednostavnim jelima, koja su hranila i sirotinju i domaćina, posebno mjesto zauzimala su jaja s hurdom — ili grudom, kako je ko u Hercegovini zove.
To nije bilo jelo koje se pravilo radi slike, nego radi duše i snage za dan. Malo mladog masla, tek nekoliko jaja i komadi bijelog, mladog sira bili su dovoljni da se oko sofre okupe i djeca i težaci. Hurda bi prvo zacaklila na tavi, pustila svoju mliječnu vodu i zamirisala onim starinskim mirisom koji čovjeka vrati u kuće od kamena i avlije pune smokava.
Kad se preko nje preliju umućena jaja, nastaje ono što Hercegovci ne zovu ni delicijom ni specijalitetom — nego jednostavno doručkom koji pamtiš cijeli život. Neko bi dodao mladi luk, a neko ne bi ništa, jer dobra hurda ne traži mnogo društva.
Uz krišku domaćeg hljeba, naročito onog od heljde ili ispod sača, ovo jelo postajalo je više od obroka. Bilo je znak da kuća ima toplinu. Da u njoj neko rano ustaje i dočekuje dan pošteno.
Danas, kada se stolovi sve češće pune brzom hranom i tuđim ukusima, jaja i hurda ostaju tihi podsjetnik da su najbogatija jela nastajala iz skromnosti. I možda baš zato još traju — jer ne hrane samo stomak, nego i sjećanje.
(Glasstoca.ba)
