Stolac nije grad u koji se dolazi usput. U njega se dolazi kao u staru priču koju je neko davno počeo pričati, a vrijeme je nikada nije završilo. Tu, među brdima hercegovačkog kamena, tiho teče Bregava, voda koja ne žuri nigdje jer zna da su stoljeća njeno pravo vrijeme.
Mostovi nad njom stoje kao starci koji pamte više nego što govore. Svaki kamen u tom gradu kao da ima svoju uspomenu, a svaka avlija neku priču koju bi rado ispričala putniku namjerniku. U takvim gradovima čovjek brzo shvati da historija nije zatvorena u knjigama – ona sjedi na kamenim pragovima i sluša kako voda prolazi.
A kad se iz Stoca pogleda prema širokom hercegovačkom prostoru, otvori se ravnica koja je uvijek imala nešto dostojanstveno u svojoj tišini – Dubravska visoravan. Ta zemlja, ravna i sunčana, naučila je ljude strpljenju. Nije ona nikada bila raskošna kao ravnice sjevera, ali je bila poštena: koliko joj daš rada, toliko ti vrati ploda.
Tu su odrasle generacije ljudi čvrstih poput kamena koji ih okružuje. Ljudi koji znaju da se zemlja ne vara i da hljeb ima svoju cijenu – onu koju ruke plate znojem. I možda je baš zato ta visoravan othranila ljude tihe, ponosne i vrijedne, kakve Hercegovina pamti i poštuje.
Zato se Stolac ne pamti samo po svojim mostovima i rijeci, nego i po ljudima i zemlji koja ih je odgojila. Jer u Hercegovini, gdje god se okreneš, uvijek ima neka priča – samo treba stati, poslušati vodu i pogledati kamen. On obično zna više nego što mi mislimo.
